Almir Turković, srce

Bilo je proljeće 2001, vrijeme blagorodno i puno naivnosti, kada sam sudjelovao na FAK-u,  Festivalu A književnosti, u Osijeku, dijeleći pozornicu i vrijeme s ljudima s kojima, uz jedva poneki izuzetak, danas ne bih rado dijelio ni zemlju pod nogama i kontinent. Dva dana trajala su javna čitanja na terasi jednoga tamošnjeg kafića, pred stotinama okupljenih, koji su svo vrijeme dolazili i odlazili, što bi započinjala čim se smrkne i trajala do duboko u noć. U to sam vrijeme pušio, a pomalo sam i pio, tako da bi mi se poslije činilo da mi je ribež zastao u grlu. Danas, kada se sjetim tog osječkog FAK-a, a onda i svih sljedećih FAK-ova na kojima sam uredno sudjelovao, najprije se sjetim tog osjećaja u grlu, sjetim se teških i mučnih sutrašnjih buđenja i budem sretan što sve to nije potrajalo i što je već 2002. sve bilo gotovo, FAK je propao, a hrvatska kultura se vratila u svoje prirodno, neknjiževno i nekulturno stanje. U međuvremenu sam prestao pušiti, alkoholu sam ionako pristupao bez viška entuzijazma, te što je možda i najvažnije, prestao sam se družiti s hrvatskim piscima.

Ali u svakom putovanju, kao i u svakom kasnije neprihvatljivom i naizgled nevažnom životnom iskustvu, stekne se neko dobro, zbog kojega čak i da mogu vratiti vrijeme ne bih otputovao na neko drugo mjesto i predao se nekom drugom u međuvremenu neiskušanom iskustvu. To dobro je u osiječkom slučaju trajalo jedva desetak minuta i odvilo se gotovo slučajno.

Dok je priredba trajala, a valjda je čitao netko čiji nastup nisam bio u stanju ni iz pristojnosti ispratiti, probio sam se kroz gužvu i izašao van da se malo nadišem zraka. Tamo su me čekala trojica nogometaša Osijeka. Dvojice se više ne mogu sjetiti, a treći je bio Almir Turković. On ih je i doveo. Nosio je moju knjigu, da mu se potpišem. Razmijenili smo nekoliko riječi, možda smo odstajali tako ispred kafića sljedećih dvadesetak minuta, i to je bilo to. Poslije su se organizatori FAK-a hvalili da je njihov festival izazvao interes i među nogometašima.

U to je vrijeme Turković već bio veteran Osijeka, jedan od najvažnijih igrača u timu. Bila mu je trideset i jedna, iza sebe je imao solidnu ligašku karijeru u Sloveniji, gdje je nastupao u HIT Gorici. Rat je, kao i cijeloj jednoj generaciji bosanskohercegovačkih nogometaša, usmjerio, ali i limitirao njegove nogometne rezultate. Da je bilo drukčije, da je ostao u Željezničaru, za čije je pionire nastupao već kao osmogodišnjak, da je u svom klubu prošao sve dječačke i dječje bolesti nogometnog odrastanja, u sezoni 1992/93. bio bi gotov igrač. Ta bi se sezona igrala mjesecima nakon velikog uspjeha jugoslavenske nogometne reprezentacije na Europskom prvenstvu u Švedskoj, u zemlji koja je istovremeno imala i europskoga i svjetskog klupskog prvaka Crvenu zvezdu. Turkovićev Željo ne bi u toj i takvoj ligi prednjačio, možda bi bio plasiran oko šestoga-sedmog mjesta, ali bi Grbavica, to je sigurno, u Turkoviću našla svog miljenika, jednog od onih igrača od kojih žive nogometna sjećanja, na osnovu kojih onda nastaju klupske mitologije, velike i male.

Međutim, sve je drukčije ispalo. Jugoslavija koje više nije bilo diskvalificirana je s prvenstva na koje se, dok je postojala, bila plasirala, a prvak Europe je postala Danska, koju je ona Jugoslavija prethodno eliminirala. U Bosni je trajao rat, Sarajevo se našlo pod opsadom, a Turković je igrao u HIT Gorici. Tamo nije postao klupska legenda, iz prostog razloga što legendom ne biva dobar igrač, nego legendom biva dobar igrač koji je po mjeri kluba i legende o klubu. Osim toga, igrajući za Goricu, Turković nije više bio samo nogometaš. On je bio bosanski izbjeglica i nogometaš. A to je, brate, limitirajući faktor. Nogomet nije umjetnost, nije književnost, muzika, film, pa da od nevolje i od gubitništva stvara svoja velika djela. Nogomet je ono u čemu se pobjeđuje, igra i umijeće ukorijenjenih ljudi. Bilo je, istina, u njegovoj generaciji nogometaša iz Bosne, imena im neću spominjati, kojima rat nije nimalo naškodio, a možda im je na kraju bio i od koristi. Iskorijenjeni na jednom mjestu oni su se ukorijenili na drugom, i umjesto da budu izbjeglice, postali su vedete i zvijezde nekih novostečenih zemalja i domovina. Almir Turković je, pak, ostao izbjeglica. Takvog sam ga volio. Možda će u ovoj priči postati jasno i zašto sam ga volio. A možda i neće. Neka to bude element suspensa.

U Zadarkomerc je, kao pojačanje, došao 1997. Bio je to solidan prvoligaški klub, s podrškom lokalne politike i jednoga kontroverznog zadarskog biznismena, a Turković je bio jeftino pojačanje iz Slovenije. U Zadru je u dvije sezone zabio šesnaest golova, u prvoj je tim završio na odličnom šestom mjestu, ali je u sljedećoj, pomalo i iz razloga koji nisu imali veze s nogometom, ispao iz lige. Turković je tad morao ići, jer ga nisu dalje mogli plaćati, a i što će na pragu tridesetih u hrvatskoj drugoj ligi. I umjesto da ode u neki boljestoljeći balkanski klub ili dalje u Europu, on odlazi u FK Sarajevo. Na Koševu je odigrao jednu sezonu, da bi već sljedeće bio u Osijeku. Tamo će igrati sljedeće dvije godine i tamo ćemo se sresti. U Osijeku, u godinama za napadača već veoma zrelim, Turković konačno postaje hrvatska nogometna zvijezda. O njemu se piše i govori, on je ono što voli balkanska, a bit će i svaka druga nogometna publika: Zagrepčani bi rekli da je španer, u nas bi se jednom davno reklo da zna igrati lopte. Kada bi fudbal bio igra koja se igra na betonskom terenu školskog igrališta, na njivi ili na šljaki, Turković bi bio jedan od onih nekoliko desetina ili stotina najboljih fudbalera na svijetu. Ali i bez toga je dobar i to u Osijeku znaju pa zbog njega dolaze na stadion u Gradskome vrtu.

Već je u Isusovim godinama kad odlazi u Japan, u Osaku, ne bi li zaradio kakvih para, ali i tamo ostaje samo godinu dana. Nikad o tome nije javno govorio, a vjerojatno je i bolje što nije govorio, ali čini se da nije imao sreće s menadžerima. Ili je imao nekoga šali i šegi sklonog menadžera, koji je tokom cijele njegove karijere samo provjeravao koliko Turković može izdurati. A bogami se pokazao da može.

Onda mu se 2003. konačno posrećilo da dođe u Hajduk. Ovaj nekad veliki, po mnogo čemu i najveći jugoslavenski klub, u međuvremenu je ideološki prekodiran, što naravno nije moglo biti provedeno bez posljedica po duh i smisao igre, ali su još uvijek, možda i posljednji put u te dvije Turkovićeve hajdučke godine, postojali tragovi sjećanja na ono što je bilo nekad i na Hajduk kakav je bio nekad. A taj Hajduk od nekad stvarao je, odgajao i među zvijezde uzdizao igrače sa sudbinom, a ne samo s nogometnom biografijom. Takav je za naših života bio Slaviša Žungul, veliki znalac i golgeter, napadač s tajnim znanjima, koji je s navršene dvadeset i četiri, kao reprezentativac Jugoslavije, te najbolji igrač i strijelac Hajduka, ostavio sve, otišao u Ameriku gdje je igrao mali nogomet, i nikad se više nije vratio. Legenda, koja se izgleda slaže s istinom, kaže da je otišao zato što mu je Hajduk htio dati dvosobni stan, a Žungul je kao velika zvijezda tražio trosobni. Takav je za godina neovisnosti i Hajdukove sveudiljne duhovne preobrazbe početkom devedesetih bio Miki Rapaić. Srbin, pa još i došljo iz Nove Gradiške, svojeglavi nogometni bekrija, u proustaškom je Splitu bio kultna figura. Njemu su, ali baš samo njemu, zaboravljali tko je, što je i odakle je. Rapaić je bio onaj čudotvorac koji je i te zadrte i naopake ljude uspio uvjeriti da je nogomet nešto veće i ljepše i od nacije i od onoga slova U, autosprejom ispisanog na podzidima na ulazu u grad i na sivom socijalističkom betonu poljudskoga stadiona.

Nakon što je 1996. otišao i Rapaić, s kojim je godinu ranije Hajduk ušao u četvrtfinale Lige šampiona, kada je izgubio od budućeg prvaka Europe Ajaxa, činilo se da je gotovo i da je kraju došla cijela jedna era. A onda se sedam godina kasnije dogodilo da iz Osake u Hajduk dođe već postariji Sarajlija, čudne, gurave i nepotpune igračke karijere, oko čijeg dolaska mora da je bilo i prijepora, jer se nogometaši u tim godinama ne dovode u klub, pogotovo ako s njim nisu imali nikakve veze. Uostalom, u posljednjih četrdeset i pet godina, koliko daleko dobacuju sjećanja ovog kibicera, nije se dogodilo da igrač Turkovićevih godina dođe u Hajduk i napravi nešto. Ama kakvih četrdeset i pet godina, nije se to dogodilo nikad!

A on, ne samo da je napravio nešto, nego je s navršene trideset i četiri odigrao najupečatljiviju sezonu u karijeri. Te godine, 2003/04. Hajduk je postao prvak, a Turković je u drugom dijelu sezone bio jedan od glavnih igrača. Sljedeće godine stvar se ponovila: Hajduk je opet bio prvak, a Turković je bio veliki guru ekipe. Golgeter, dodavač, organizator, onaj kojemu je najviše stalo i koji najbolje igra lopte, za Hajduk je, kao u nekom vicu, igrao s brojem pet na dresu. Ta petica na leđima Almira Turkovića posljednje je što pamtim od sve Hajdukove veličine, jer se ubrzo nad ovaj klub spustio vječni mrak. Ne samo što nikada više nisu postali prvaci Hrvatske, nego se nikada više nisu ni potrodili da zasluže išta više od onoga što im se događa.

Iz Hajduka se Turković vratio u Osijek, u kome je igrao već kao trideset i šestogodišnjak, pa mu ni to nije bilo dosta, nego je još dvije godine igrao u FK Sarajevu. U to se vrijeme nismo više susretali, ali bih ga se sjetio i nakon što ga više nisu spominjali u novinama. Ponekad bi me, istina vrlo rijetko, kretnjom ili osmijehom neki novi igrač podsjetio na njega, ali bih se mnogo češće sjetio njegove blažene naravi. Nesvadljiv, blag i nagodan čovjek, i kod neprijateljske je čeljadi budio blagonaklonost. U Splitu su ga zvali Jaro, pa kada bih sreo nekog od starih igrača Hajduka, taj bi me obavezno upitao za Jaru. Kao da se podrazumijeva da bi svatko tko je iz Sarajeva Jaru morao lično poznavati. Možda je to i tačno, možda bi stvarno morao.

Kada sam na nekom portalu martovskih dana 2019. pročitao da je Almira Turkovića, trenera kadeta FK Sarajeva, zdrmao srčani udar, streslo me je kao da je zdrmalo nekog tko mi je veoma blizak. I jest, na neki način taj mi je čovjek mnogo bliži nego što sugerira naša usputno poznanstvo. Razlog bliskosti nije u igri, nego je u kontekstu u kojem smo igrali svoje životne igre.

I nije čudno što mu je ovo sad došlo od srca. Način na koji je igrao i živio, i na koji se kretao svijetom, nastojeći da sve te nepregledne tuđine učini svojim i domaćim, tražio je od čovjeka da ima srce. A ono što imaš to nekad i zaboli. Pa prođe.

Legenda FK Sarajevo, Almir Zeka Turković doživio infarkt, ugrađena mu dva stenta

Legendarni fudbaler Fudbalskog kluba Sarajevo i bivši reprezentativac Bosne i Hercegovine - Almir Zeka Turković doživio je danas infarkt nakon čega je hitno operisan. "Imao je srčani udar, ugradili su mu dva stenta, trenutno je stabilno", potvrđeno je za Radiosarajevo.ba iz Bordo kluba.