Josef J. Kampos i jedan statistički nemoguć život

Kao da ga je nekim čudom preselilo sa starog jevrejskog groblja nad Kovačićima, kao da je jedne noći preletio s jedne na drugu stranu grada, te je od živih neprimijećen sletio tu, među sav ovaj mrtvi svijet, u stisku i vrevu modernoga Sarajeva, koje je živjelo i brige svoje brinulo u Titovini, pod komunistima, i umiralo, uglavnom, na vrijeme, prije nego što je sve otišlo svome vragu.

Načinjen od mehkog, domaćeg kamena, a ne od mramora, sivkast, onako kako su većinom sivi spomenici na starom jevrejskom groblju, licem i šestokrakom zvijezdom okrenut niz padinu, kao što su na starome groblju okrenuti prema gradu, spomenik Josefa J. Kamposa povezuje dva podzemna jevrejska svijeta. Po njemu se prvom zna da su se 1966. Jevreji otamo preselili tu. Tko je umro prije te godine, pokopao bi se iznad Kovačića, dok se Josef J. Kampos, poživivši do 1967, sahranio tu, na Barama, među prvima na jevrejskoj parceli. Sahranila ga je, kako je upisano u kamenu, supruga. Njoj je, možemo pretpostaviti, bilo i teško i žao što će joj muž tu počivati, a ne tamo gdje su se u svim prethodnim stoljećima kopali Jevreji, pa mu je zato namijenila ovakav, starinski spomenik.

Ime Josefa J. Kamposa sreće se po sarajevskim imenicima i almanasima od sredine dvadesetih godina. Mesar, vlasnik “prodavaone I. vrste govedine i slavonske teletine na veliko i malo”, držao je mesnicu pri gradskoj tržnici i očito je imao ugled među kupcima, jevrejskim, ali i onim drugim. Slavonska teletina očito je bila na većoj cijeni od domaće bosanske teletine, tamošnja telad i goveda su, bit će, bila bolje hranjena od ove naše, a gazda Kampos je imao dobre veze i kontakte, znao je kako da meso redovito dovozi iz Slavonije. Vjerojatno je životinje dopremao željeznicom, u stočnim vagonima, i onda ih negdje oko Sarajeva stručno i po propisu klao. Sudeći po objavama iz poslovnih imenima i reklamama sa zalisnih stranica kojekakvih publikacija iz onoga doba - u kojima je Josef J. Kampos bio redovit oglašivač što također svjedoči  o tome koliko je uspješan bio u svom poslu - kod njega nije bilo svinjetine, ali ni ovčetine. Prvo se, naravno, tiče vjere, jer tko bi kupovao u jevrejskog mesara koji trguje svinjskim mesom? I kakav bi to uopće bio Jevrejin koji se bavi mesom nečistih životinja? O ovčetini kada je riječ, tu vidimo da je Kampos bio dobar trgovac, koji je umio pravilno da odredi i opseg svojih poslova i mušterije na koje cilja. Ovčetina se, naime, nije dobavljala iz Slavonije, ovaca je bilo sasvim dovoljno i u okolici Sarajeva i širom Bosne, tako da se trgovina ovčetinom odvijala drugim kanalima i tokovima, u kojima on nije nalazio svoj interes. Osim toga, trgovina prvoklasnom govedinom i teletinom iz Slavonije bila je u svakom pogledu isplativija, te je iskala bolje i kvalificiranije mesare. A Josef J. Kampos po svemu je sudeći bio dobar mesar. Iako u njegovim oglasima to nije posebno naglašavano, klanje životinja je, vjerojatno, obavljano u skladu s jevrejskim vjerskim propisima. Pred mušterijama Mojsijeve vjere nije to bilo nužno pripominjati, a pred onim drugima, koji su nesumnjivo bili brojniji, nije bilo zgorega to prešutjeti. I to su pravila života u višenacionalnoj zajednici.

U vrijeme kada je počeo oglašavati svoj posao Josef J. Kampos još nije navršio tridesetu. Bilo je to 1924, samo nekoliko godina po svršetku Velikog rata. Sljedećih sedamnaest godina rastao je i razvijao se Kamposov mesarski obrt. Ali i o tom vremenu saznajemo samo posredno, iz poneke reklame i iz činjenice da mu se ime pojavljuje među imenima uspješnih i dobrostojećih sarajevskih Jevreja, a onda i čaršijskih gazda bez obzira na vjeru. Svjedoka već odavno nema, kao što nema ni kronika, dokumenata ili novinskih zabilješki o radu jednoga sarajevskog mesara. Praktično sve što još postoji iza ovog spomenika i iza imena Josefa J. Kamposa pripada svijetu mašte i književne fikcije. Jedan zaboravljeni život moguće je samo izmaštati i nanovo napisati.

Svaki je ljudski život čudo. Statističko čudo. Ako je u mililitru ejakulata čak pedeset milijuna spermija, i ako se zna da je onaj jedan među njima zaslužan za baš ovaj život, dok je preostalih četrdeset i devet milijuna, devetsto i devedesetdevet tisuća i devetstodevedeset i devet života ostalo nerealizirano, onda je manje čudo osvojiti glavni dobitak na lutriji, nego se roditi. A to je samo začetak jednoga još većeg i obuhvatnijeg čuda.

Slijede okolnosti, nimalo povoljne ni prijatne za djecu koja su se rađala krajem devetnaestog vijeka, usljed kojih je polovina novorođenih u Sarajevu umirala prije navršene sedme godine. Sirotinjska djeca umirala su od sirotinjskih bolesti. Ali kako klice, virusi i bakterije ne poštuju klasne razlike među ljudima, nego slobodno lete zrakom, lijepe se za kvake i tramvajske rukohvate kojih se maši i siromašak i bogatun, kad se jednom mjesečno provoza tramvajem, tako su od istih tih sirotinjskih bolesti umirala i djeca bogatih. Josef J. Kampos, koji po svoj prilici nije potekao ni iz jako siromašne, ali ni iz silno bogate obitelji, nego je, kao i toliki drugi sarajevski Sefardi, bio iz prosječno štedljive i radne čaršijske ili bjelavske kuće, čiji su članovi uzletjeli na poletu koji je nastao u gradu po ljetu 1878, sretno je izbjegao sve te klice, viruse i bakterije, i odrastio u snažnoga i krupnog muža, pogodnog da se bavi mesarskim poslom.

Ako, pak, nije bio tako snažan i krupan, onda je upornošću i marljivošću umio nadoknaditi fizičke nedostatke. Sarajliji rođenom krajem devetnaestog vijeka, pa još Jevrejinu, koji je imao te sreće da preživi sve one sirotinjske, dječje i odrasle bolesti, što su se množile i kotile u vlažnoj i sjenovitom dolini, upornost i marljivost su se podrazumijevali.

I taman kada se činilo da matematika i statistika počinju raditi za Josefa J. Kamposa, kada je već izbjegao i tuberkulozu - od koje je u to vrijeme bolovalo pola Sarajeva - s kojom se baš nikako ne bi mogao baviti mesarski poslom, i kada je već, kao mlad čovjek, prije navršene tridesete, od običnog mesara postao velemesar i veletrgovac, koji je zapošljavao vlastite radnike, mlade mesare, pa se malo, kao, i obogatio, te je naokolo objavljivao reklame za svoj obrt, dogodilo se nešto što će imati pogubnije matematičke i statističke posljedice i od onog prvog iskušenja, kada se ispunila baš njegova, među pedeset milijuna neostvarenih životnih mogućnosti.

I kao što spermij iz kojeg će nastajati on i njegova svijest nije imao pojma o trci u kojoj je sudjelovao, kao ni o statistički zanemarivoj mogućnosti svoga samoostvarenja, tako ni on, jevrejski gazda, mesar i veletrgovac mesom iz Sarajeva Josef J. Kampos, trideset i neke nije ni slutio na koji bi se način velika povijest mogla ticati njegova života. O tome ništa nije mogao znati ni u rano proljeće 1941, dok su se niz padinske mahale slijevale sive vode rastopljenog sarajevskog snijega, i dok su u Njemačkoj rezervare s gorivom već punile eskadrile aviona koji će bombardirati jugoslavenske gradove. Nije slutio ništa ni dok je negdje u Italiji torbe za put pakirao bivši zagrebački odvjetnik, teroristički vođa i urotnik Ante Pavelić. Istina, morao je Josef J. Kampos nešto načuti, i sigurno je načuo, ako o tome već nije čitao i u dnevnim novinama, što se događa s njemačkim Jevrejima. O sudbinama poljskih i čehoslovačkih Jevreja sigurno nije ništa znao. Vijesti o njima stići će 1945, kada za sve već bude kasno. I možda je Josef J. Kampos po Sarajevu sretao bečke izbjeglice, aškenaske, švapske Jevreje, koji su u godinama nakon Anschlussa bježali pred nacističkim terorom, ali što je njihovo stradanje moglo njemu značiti? I kakve je veze s njima mogao imati on, Bosanac i Sarajlija, Sefard čije su none govorile samo ladino, i drugog jezika nisu ni znale, s Austrijancima, Bečanima, Švabama, koliko god i oni bili Mojisijeve vjere? Možda su se oni, mislio je, nečim uspjeli zamjeriti Hitleru i njegovima. On i njegovi ne samo da se Hitleru nisu zamjerili, nego za njih on nije ni čuo. I ako mu netko ne kaže da i oni postoje, a nema mu tko reći, neće Hitler ni saznati za njih.

Tako je, po prilici, mislio Josef J. Kampos, jer je tako mislila većina njegova sarajevskog sefardskog svijeta. Tako su, zapravo, mislili svi, osim školovanije mlađarije, koja se u sarajevskoj Velikoj gimnaziji, a zatim na studijima u Beogradu, Zagrebu, Pragu, Krakovu, Beču, grdno i gadno zarazila komunizmom, pa su u Hitleru i njegovima vidjeli crne vragove. Ali što je Josef J. Kampos mogao imati s njima? I zar oni i u njemu, kapitalistu koji živi od narodne muke i meso naplaćuje po trostruko većoj cijeni od nabavne, ne vide crnoga vraga?

Pa kako je onda Josef J. Kampos preživio 1941. u Sarajevu? I kako je zatim preživio još goru 1942? I još sljedeće dvije i pol godine? To ne znamo i nemamo kako saznati dok stojimo na Barama, pred njegovim starinskim nadgrobnikom na kojem je urezano još samo to da se s dušom rastavio godine 1967. Nije bio duga vijeka, jedva da je doživio sedamdeset i drugu, ali se u taj vijek uselio takav zastrašujući višak vremena, ispunjenog tehnološkim napretkom i velikim društvenim promjenama, a onda i najgorim zlom u povijesti ovoga grada, zemlje i svijeta, da je preživio više i od biblijskog Metuzalema. Josef J. Kampos nadigrao je matematiku i statistiku, rodivši se, poživivši i preživivši ono što živ čovjek nikako ne može preživjeti, da bi na kraju, bit će, umro nekom običnom sarajevskom smrću, u koševskoj bolnici ili kod kuće. I sad leži tu, svoj među svojima, na jevrejskoj parceli groblja na Barama, među zvijedama šestokrakim i petokrakim, uz nekadašnje svoje mušterije od svake vjere i nevjere.