Za razliku od orijentalnih slastičarni, znamenitih po baklavama, ružicama, kadaifu, tufahijama, te po bozi i salepu, u Jadranki su se, uglavnom, nudili kolači i torte kakvi su se u Bosni pojavili u doba nastajanja modernoga građanskog društva.
Sjećanje na njih, na te kolače i torte, prenosilo se s generacije na generaciju, kao dio jedne neobično važne i prisutne tradicije. Umnogome, sjećanje na Sarajevo bilo je sjećanje na torte i kolače iz Jadranke. Recimo, na šamponeze tortu, kakva se nikako i ni po čijem receptu nije mogla napraviti kod kuće ili negdje izvan Sarajeva.
Na svakodnevnom, svakogodišnjem i cjeloživotnom dodiru i prepletu orijentalnih i građanskih kolača zasnivala se i sarajevska multikulturalnost. Nije u njoj bilo umišljaja, nikome nikad nije na um padalo da uspoređuje baklavu sa sacher tortom, ali niti da ih miješa i objedinjuje. Bile su to zasebne stvari, koje su se različito prihvaćale i doživljavale, ali su zajedno činile jedno iskustvo. Između baklava iz onodobne slastičarne Carigrad i šamponeza iz Jadranke živjelo je onodobno Sarajevo.
Carigrad se nalazio na Saračima, na vrh Baščaršije, a Jadranka je bila u Zagrebačkoj ulici, na Grbavici. Carigrad je i dalje tamo gdje je bio, ali ni nalik sebi…
Zašto je nestalo Jadranke?
Zato što je prekinut lanac sjećanja, nema više onih koji bi prenosili tradiciju, čija bi nepca pamtila šamponeze tortu, i u njoj nalazili okus svoga Sarajeva. Takvi ili leže po gradskim grobljima i više im ne trebaju kolači, ili su razasuti po svijetu i negdje daleko čeznu za šamponeze tortom iz Jadranke. Iako je iz sraza orijantalnog i građanskog proizlazila multikulturalnost nekadašnjih sarajevskih slastičarni – koja sa zatvaranjem Jadranke dolazi svome definitivnom i konačnom kraju – ona niti je bila nacionalno deklarirana, niti su baklave bile muslimanski, a torte kršćanski amblem.
Uostalom, građanstvo s kojim su stigle torte bilo je od svih vjera i nacija, kao što su i oni kojima su s orijenta došle baklave bili od svih vjera i nacija. Ali prekinuti lanac sjećanja, kao i nemogućnost prenošenja urbanih tradicija, itekako se tiču nestanka jednih i prevladavanja drugih, te krajnjeg pojednostavljivanja i svođenja sarajevskog identitetskog ključa.
Ali možda se i ne bih bavio nestankom jedne sarajevske slastičarne, jer kolače rijetko jedem, a Jadrankinu šamponeze tortu posljednji put sam jeo u ljeto 1991, da priča o jednoj slastičarni nije još malo kompleksnija i da se još izravnije ne tiče memorije grada, umjetnosti, kulture i identiteta.
Vlasnik slastičarne Jadranka bio je Aleksandar Saša Bukvić.
Naslijedio ju je kao obiteljski obrt i kao tradiciju od svojih roditelja. Veći dio života radio je kao profesionalni slastičar, ali kako ni tradicija nije nešto što se mehanički nasljeđuje, nego se i svjesno odabire, tako je u neka doba, naravno sve uz rad, već kao formiran čovjek, upisao i završio kiparstvo na sarajevskoj likovnoj akademiji.
I ne samo da ga Jadranka nije omela u obrazovanju, u studiju i u formiranju umjetničkog ukusa, nego je, zahvaljujući jednoj slastičarni, desetak godina produkcijski funkcioniralo Zvono, najznačajnija umjetnička grupa u povijesti Sarajeva te Bosne i Hercegovine, koju su, uz Sašu Bukvića, činili slikari Sejo Čizmić, Sadko Hadžihasanović, Narcis Kantardžić i Biljana Gavranović te fotograf Kemo Hadžić.
Od vrlo ranoga jutra, jedno puno radno vrijeme, radio je kao fizički radnik i slastičar, nakon čega bi se, sve do kratkog noćnog predaha, aktivno bavio umjetnošću, slikao je, izrađivao umjetničke objekte, priređivao performanse i hepeninge, nastupao i agitirao u caffe-galeriji Zvono, po kojoj je grupa i dobila ime, gdje je organizirajući izložbe i baveći se nekom neobičnom, gerilskom varijantom kustoskog posla, važno utjecao na stvaranje nove umjetničke scene. Saša Bukvić tako je u životu postavio stvari da ga nitko nikad i ni u čemu nije mogao odmijeniti: da bi Jadranka bila Jadranka, on je morao naokolo raznositi vreće sa šećerom, morao je u zoru mijesiti kolače i tvrdoglavo graditi tradiciju koja nijednog jutra, nijednog dana u godini nije smjela biti iznevjerena. I da je bio samo to – veliki tata sarajevskih kolača i sarajevske čežnje za kolačima – bilo bi to više nego dovoljno za jedan uspješan život. Ali on bi se, čim dođe kući, transformirao u umjetnika, u gurua sarajevske umjetničke scene, u vizionara, graditelja i preporoditelja.
Jak kao zemlja i čvrst, tvrdoglav, dobar i blag, Bukvić je živio u svakodnevnom idejnom i ideološkom proturječju. Dok bi bio u Jadranki, bivao je konzervativac i tradicionalist. U Zvonu, međutim, avangardist i neoavangardist, rad da pristane uz svaku prevratničku estetiku, sutrašnji čovjek, Titan koji neustrašivo hrli naprijed.
Povijest Zvona je povijest jednoga malo drukčijeg Sarajeva osamdesetih, o kojem se, uglavnom, ne zna ništa, jer koga briga za Sarajevo bez ćevapa, Bijelog dugmeta i bureka, bez Sulje i Muje, nadrealista i prevelikog, po zdravlje škodljivog ljudskog srca?
Jadranka je bila izvor produkcijskih sredstava za Zvono i za širi Sašin umjetnički rad.
Nije imao dara da žica novce od države, a ne čini mi se ni da je ondašnja država bila baš nešto zainteresirana za avangardizme skupine mladih umjetnika. I tako je to išlo do rata. Kada se spustila opsada, Bukvić se uspio nekako izvući s Grbavice, koju su okupirale Karadžićeve snage, odakle je stigao sve do Kanade i Toronta, dok se ostatak Zvona rasuo na sve strane svijeta. Kada sam čuo da je u Torontu, bio sam uvjeren da će zauvijek tamo ostati. Možda bijelom svijetu ne trebaju takvi slastičari, možda im ne trebaju šamponeze, ali trebat će mu takav hiperaktivni umjetnik, s vječnim viškom krajnje artikuliranih i domišljenih ideja. Naći će on tamo nekakav džez bar, gdje će započeti svoju veliku američku priču…
Ali nije bilo tako.
Nakon petnaestak kanadskih godina vratio se u Sarajevo, da ponovo otvori slastičarnu Jadranka. Nije ga vukla čežnja za gradom čiju je estetiku nepca i oka dugo stvarao, ni prevelika ljubav prema Sarajevu, ni nostalgija za prošlim vremenom. Nikad on nije bio takav tip: kući ga je vuklo i iz Toronta tjeralo to što mu se bližila starost, a njemu kao da je nekako ispod časti bilo da živi kao penzioner na Zapadu. Konačno, Saša je, rekli smo, u duši tvrdi konzervativac, neka vrsta Clinta Eastwooda naših mladosti i naših života, i ne bi mu pristajalo da ostane tamo gdje je i za stare i za mlade sigurno, mekano i dobro.
Slučaj je htio da u Sarajevo doputujem dan pred zatvaranje Jadranke i da iste večeri, u Zvonu, saznam za novost. Koju je on, naravno, temeljito depatetizirao. Samo još jedna životna okolnost s kojom se valja nositi. Već dvije-tri godine u Jadranki nije išlo. I tako je došao kraj. Možda smo se te noći rastali i malo ranije nego što smo se rastajali prije tridesetak godina kada smo redovno noćarili u Zvonu, ali njega je čekao težak dan.
U više navrata Saša Bukvić povezivao je umjetnost i slastičarstvo.
Kao oduševljeni konstruktivist, neokonstruktivist i dekonstruktor konstruktivističkih praksi načinio je tortu prema maketi nikad izgrađenog babilonskog tornja, koji je kao spomenik Trećoj internacionali trebao biti visok skoro četiristo metara.
Torta je bila manja, nakon fotografiranja i dokumentiranja pojeli su je članovi grupe Zvono, njihovi prijatelji i slučajni gosti. Danas, kada nema ni Tatljina ni Jadranke, jednako su davni i fiktivni i spomenik Trećoj internacionali i pojedena torta. Jednako su davni velika i mala povijest.
Na mom ormariću zagledan u nebo, s ispruženom šapom, od četvrtastih čeličnih profila načinjen sjedi Pluton Saše Bukvića, zamišljen prema Disneyjevom liku, a po konstruktivističkim načelima.
Genijalan spoj dva međusobno udaljena načina i principa, Disneyjevog i Tatljinovog, Disneyjevog i Maljevičevog. Fantastičan život između istoka i zapada, na granici, tamo gdje se svakodnevno, u životu i u mislima, prelazi s jedne na drugu stranu.
