Na Barama, na rodnom groblju

reportaža, prvi dio

Ideja sarajevskih gradskih vlasti bila je da se brojna muslimanska mezarja s obronaka grada, te dva katolička i dva pravoslavna groblja svedu na jedno veliko, zajedničko gradsko počivalište, s parcelama za sve vjere i za onu jednu, univerzalnu, ateističku nevjeru. Zapasan je širok prostor na obroncima brda Hum, tamo iza grada, što je novome groblju, barem iz perspektive onodobnih Sarajlija, bila i najveća mana. Osim što se činilo da je do Bara daleko, ljudima se nije svidjelo što se otamo ne vidi Sarajevo, tako da, po prvi put u povijesti grada, živi neće imati pogled na svoje mrtve, niti će mrtvi vidjeti žive. U drugim gradovima to i ne bi bio neki problem - a možda se ne bi ni razumjelo u čemu je problem - ali u Sarajevu, gdje je već i zbog konfiguracije tla sve bilo blizu svemu i svatko svakome, takvo skrajnjivanje pokojnika nije moglo naići na lako prihvaćanje.

U prvih nekoliko godina nastavili su se pokopi i na Svetom Mihovilu i Svetom Josipu, te Svetom Mihajlu i Svetom Marku, kao i na nekoliko aktivnih muslimanskih grobalja. Zamisao je bila da se tamo sahrane svi budući pokojnici i rahmetlije s unaprijed zakupljenim grobnim mjestima. To je pogotovu važno bilo kršćanima, među kojima je vladao običaj sahranjivanja u porodičnim grobnicama, te svojevrsni kult, koji nema uporište u vjerskim pravilima, ali je običajno naslijeđen, ukopa bračnih drugova u isti grob, ali onda se, početkom sedamdesetih, i s tim prekinulo, zatvorena su sva stara groblja i mezarja, udovci i udovice koji su zakasnili s umiranjem morali su na Bare, daleko od svojih najmilijih, a zatvaranje starih grobalja pravdano je - higijenskim razlozima. Za sarajevsku građansku klasu bio je to težak, mučki udarac, koji se, u mnogim slučajevima, vlastima nikad nije oprostio.

Iako komunisti, barem u sarajevskom slučaju, nisu bili sentimenalni i često nisu ni pet para davali na kolektivne osjećaje, projekt novoga gradskog groblja ne samo da je vrlo raskošno zamišljen, nego je u njega uložena velika kreativna energija. Valjalo je na jednom mjestu objediniti različita identitarna, kulturna i arhitektonska iskustva, a s njima i različite, te ponekad i suprotstavljene, pogrebne rituale, tako da se svakome omogući njegov mir i njegov put u vječnost.

Posao projektiranja Novoga groblja Bare - kako se u početku, a zapravo vrlo dugo, ovo mjesto zvalo - povjeren je Smiljanu Klaiću, rođenom Zagrepčaninu (r. 1912.), prvom pejzažnom arhitektu u nas, koji je tu struku dostudirao u Berlinu 1940, nakon čega je, sve do 1946. bio ravnatelj zagrebačkih gradskih parkova. Nakon toga, pomalo i po kazni, dolazi u Sarajevo, gdje ravna tamošnjim parkovima, a nakon 1950. postaje i voditelj odsjeka za vrtnu arhitekturu Urbanističkog zavoda. Njegova djela bili su park uz Alipašinu džamiju, te Veliki park - onakav kakav je bio do rata i kakav je, barem u detaljima, i danas.

Način na koji je Klaić zamislio Bare bio je, barem za sarajevske prilike, nešto novo: široki putevi i staze, koji diskretno dijele i spajaju parcele različitih denominacija, pokoja breza i topola, naročito u dijelu oko kapela - koje su zamišljene i ostvarene izvan tradicija sakralne arhitekture - prozračnost i širina u svim dijelovima groblja, trebali su u posjetitelju stvoriti dojam da se nalazi u nekom veličanstvenom kamenom parku, a ne na žalobnom prostoru groblja. I zaista, sve do pred rat Klaićevo se groblje razvijalo i raslo u skladu sa zamislima svog projektanta. Zahvaljujući njemu, a onda i dugom ustrajavanju ondašnjih uprava groblja da se ne odstupa od onoga što je na početku zadano, Bare su, koliko god bile nevoljene, narasle u lijepo i skladno groblje. Svo u brežuljcima i udolinama, tako da nitko nikome ne zaklanja pogled, a svatko svakoga vidi, to je groblje postalo svojevrsna metafora grada koji je živio s druge strane brda.

Bare su se, kada je počeo rat, pretvorile u široki brisani prostor na udaru artiljerije koja grad držala pod opsadom. Pune tri godine na groblju nije bilo sprovoda ni dženaza, a Sarajlije su se ukopavale na grobljima koja su početkom sedamdesetih zatvorena iz higijenskih razloga, te na onim još starijim, davno napuštenim grobištima ili između zgrada, u onim dijelovima grada kojima je nedostupno bilo svako groblje. Tako su aktivirana i stara koševska katolička i pravoslavna groblja, a onda i veliki broj muslimanskih mezarija, te džamijskih harema. Većina tih grobalja će ostati aktivna sve do današnjih dana.

Bare su nanovo oživjele - a smrt se vratila na groblje - odmah po završetku rata. I u isto vrijeme kada je započela arhitektonska devastacija grada i napuštanje svih postojećih urbanističkih planova, započinje i pustošenje ovoga groblja, razvaljivanje onoga što je projektirao Smiljan Klaić i pretvaranje jednoga lijepoga kamenog parka u divlju deponiju mrtvih.

Arhitekt je zamislio da između širokog, asfaltiranog puta, koji u više smjerova vodi s kraja na kraj groblja, i prvih grobova, postavljenih u uredne, ali ne i savršeno simetrične redove, postoji dovoljno široka zelena zona, tako da šetač osjeti širinu prostora, njegovu parkovsku prostranost, te da osjeti kontakt s nadgrobnicima. Tako je na samom ulazu u groblje, nakon minijaturne adventističke parcele, načinjene od jedva tridesetak potencijalnih grobnih mjesta, slijedila velika, lijepo postavljena jevrejska parcela, u koju je bilo saženo i skupljeno jedno čitavo Sarajevo. Na nju se nastavljala još veća katolička parcela, na koju se nastavljalo more, uglavnom jednoobraznih bijelih kamenih nišana. Je li Smiljan Klaić, kada je zamišljao Bare, imao tu cjelinu jevrejsko-katoličko-muslimanskog jučerašnjeg grada, okamenjenog u njegovom parku mrtvih, koji se s druge strane doline i brda nastavlja na golemo pravoslavno Sarajevo, što se zatim još jednom miješa s katoličkim, i u svome skoro geometrijskom središtu se nalazi s ateističkim gradom u kojemu su, uglavnom ispod zvijezda petokraka, jedno do drugog susreću srpska, hrvatska, muslimanska, jevrejska imena?

Po svršetku rata nove uprave groblja na Barama nisu više vodile računa ni o Klaićevom projektu, ni o rasporedu parcela i ukupnom urbanitetu grada mrtvih. Tako je, recimo, ispred jevrejske parcele, na uskom travnjaku, taman dovoljnom da se posade još dva reda grobova, postavljen niz ružnih, stiješnjenih jednoobraznih nadgrobnika. Tu su pokopane Sarajlije različitih vjera i nevjere, čijoj je rodbini očito bilo stalo da se grobovi njihovih pokojnika nađu što bliže ulaza u groblje. Osim što je tako narušen projekat Smiljana Klaića i nepopravljivo je nagrđeno jedno lijepo i uredno groblje, jevrejska parcela se našla nekako zaklonjena i sakrivena.

Isto se, na suprotnoj strani, dogodilo i s katoličkom, pravoslavnom i ateističkom parcelom, a svaki je slobodni prostor, svaki i najmanji fragment travnjaka, zasijan novim, neplanski postavljenim grobom. Nered u glavama neprosvijećenih se svršetkom rata raširio Sarajevom…

Prve nedjelje travnja, kada su u Sarajevu nakon ledenog ožujka očajničkim žarom cvale magnolije i japanske trešnje, zaputio sam se na Bare. Prošli put sam tu bio početkom prosinca 2012, kada sam sahranjivao majku. Prije toga, u ožujku 1992, malo prije početka rata, na dženazi oca jednoga tadašnjeg druga. A još prije, u lipnju 1986, kada je trebalo sahraniti Nonu. Mimo toga na groblje nisam dolazio, sahrane sam izbjegavao, a ceremonijalno obilaženje rodbinskih počivališta nikad me nije privlačilo. Vjerojatno i zato što sam u djetinjstvu svake druge nedjelje, od proljeća da po kasnije jeseni, sve do Svisvetih, Nonu pratio po grobljima. Uživao sam u tome, ali je ceremonijal ostao vezan za djetinjstvo i nisam ga više znao ponavljati. Nona je znala u kojoj će cvjećari kupiti cvijeće, kakvo se cvijeće kome nosi, kome ruže, kome gladiole, gerbere, narcise, a na čiji siroti grob ponijeti po jedan karanfil, znala je gdje se kupuju svijeće, one voštane, jer su lojane i stearinske nekako prostačke, i znala je kako oko nadgrobnika oplijeviti travke… Bio sam slušatelj i promatrač, i više nisam znao što bih sa sobom na groblju.

Išli smo autobusom, koji je u novija vremena polazio od Doma armije. Ali mi smo, po starom, išli sa stajališta u dnu Kralja Tomislava ulice. Iako je autobus išao preko Koševskog brda, pa je vozio ljude koji su tamo stanovali, u njemu je uvijek bilo mjesta. Sitne bakice u crnini, s golemim bursama u kojima su nosile grobljansku opremu, i frizurama urednim, grobljanskim, bile su amblem svijeta kojem smo i nas dvoje pripadali. Ali nisam toga bio svjestan. Općenito, nisam bio svjestan svojih pripadnosti, premda sam znao tko sam i što sam, a znao sam i za kolektivnu krivnju koja se lijepila uz naše ime i uz naša zajednička, porodična i plemenska sjećanja, ali, što mi se danas čini nevjerojatnim, nisam bio svjestan nečega tako očiglednog kao što je to da se u tom autobusu za groblje Bare nedjeljom moje pleme vozi, i sve te udovice i nešto malobrojniji udovci pripadaju istom svijetu kao moja Nona i ja.

Groblje je u to vrijeme, a riječ je o sedamdesetima i početku osamdesetih, bilo neusporedivo slabije naseljeno nego danas, i još uvijek se nalazilo u udolini oko kapelica, te na dva suprotna brežuljka. Autobus je stajao kod glavnog ulaza, i to mu je bila zadnja stanica. Tu je bila mračna, otužna birtija, sagrađena u sklopu grobljanskog kompleksa, u koju su nakon sahrana nailazili ožalošćeni, da popiju za dušu pokojnika i da smrt ne ponesu ravno kući. Tu je bila i cvjećara - ali mi smo cvijeće već kupili na pijaci ili u cvjećari u Kralja Tomislava ulici - i ničega više oko nje. Svud naokolo bila je pustoš, zeleni brežuljci i nenaseljena ravnica prema gradu, bez ijedne kuće ili zgrade na vidiku. Samo su uz groblje, na lijevoj strani, tamo prema Koševskom brdu, izniknule klesarske radnje, u kojima su se naručivali nadgrobnici. Iako je to bilo vrijeme bratstva&jedinstva, neki od klesara bili su specijalizirani za bašluke i nišane, a drugi za mramorne ploče i nadgrobnike. Bašluke je izrađivao klesar muslimanskog imena, a za ove druge bili su zaduženi klesari kršćanskih, uglavnom katoličkih imena. Oni su bili višestruko brojniji: tem je više posla oko mramornih nadgrobnika nego oko bašluka, tem je vjersko-konfesionalna slika onog Sarajeva bila kompleksnija nego danas.

Na groblju se obično ne bismo zadržali duže od sata. Taman da se Nonetu upali svijeća, da se promijeni voda u vazi i rasporedi cvijeće, da se malo prošeta oko grobova i progovori o okolnim mrtvim, i već bismo bili gotovi. Samo bi za Svisvete, ili kad bi Nona bila u posebnom raspoloženju, kretali u obilazak svih naših grobova na Barama, pa bi se boravak na groblju znao odužiti i na dva sata.

Ne bismo se vraćali autobusom, nego bi krenuli pješke, pa preko Koševskog brda, u posjetu priji Lisinici. Prija Lisinica i dedo Lisse bili su Violini roditelji. Ona je živjela do 11. siječnja 1976. - tačne datume znam, jer su pribilježeni upravo na obiteljskoj grobnici na Barama - a dedo ju skoro i tri godine nadživio, umro je drugog dana dvadesetdevetonovembarskih praznika, 30. studenog 1978. Nakon što njih više nije bilo, nastavili smo odlaziti kod njihova sina, Violinog brata Roberta, koji će umrijeti 8. prosinca 1991, i njegove Milijane. Lisseovi su na Koševskom brdu imali kuću s vrtom, lijepu i slikovitu, Nona i Nono, dok je bio živ, rado su kod njih odlazili na kafu i razgovore, iako su - danas se i o tome može govoriti, jer više nema živih kojima bi to zasmetalo - njihovi osjećaji prema Lisseovima bili krajnje ambivalentni. Dedu Viktora su voljeli. Sitan i vedar starodrevni Sarajlijica talijanskog podrijetla, u slobodno vrijeme slikar amater, čovjek s puno priča, bezazlen i dobrostiv, nikome i nije mogao biti nedrag. Ali prija Marija, visoka i stamena Bosanka, poderanog glasa i uzdignute kose, tako da je izgledala još visočija, Noni baš i nije bila draga. Tem je po njezinim mjerilima bila snob i skorojević - što se, recimo, vidjelo i u tome što je na groblje donosila i plastično cvijeće, što je za Nonu bila prvorazredna blasfemija, uvreda mrtvima, ali još i prije univerzalnom estetskom osjećaju - tem je bila izrazito dominantna. Nona, koja je također bila dominantna žena, i to ju je u braku i koštalo najveće životne tragedije, nije podnosila druge dominantne žene. U tome je, a možda ne samo u tome, bila patrijarhalna, pa je sebe, valjda, doživljavala kao izuzetak od pravila po kojemu je i neprikladno i nepristojno da žene vladaju brakom i društvom.

 Ali postojalo je nešto što je bilo od svega toga važnije: Nono, a pogotovu Nona, imali su neprestani osjećaj da su od strane svoga sina i snahe zapostavljeni u odnosu na priju Lisinicu i dedu Lissea. Njezini roditelji su, činilo im se, u tom braku imali povlašten položaj u odnosu na njih. I to ih je baš jako pogađalo, o tome se u našoj kući govorilo često, redovito s nekom teškom, tugom natopljenom gorčinom. Sve što bi Dragan i Viola rekli ili učinili, sve što bi nam donijeli na dar iz Moskve, mjerilo se s onim što bi rekli ili učinili na Koševskom brdu, i što bi tamo donijeli na dar. Pritom su se, uglavnom, upravljali za pretpostavkama, za nečim što su samo načuli ili im se samo učinilo. Moji praroditelji, Nona i Nono, ni u čemu i ni prema kome drugom nisu bili takvi, niti su bili ogorčeni, niti ih je bilo previše briga koliko i kakvo mjesto zauzimaju u srcima drugih ljudi, pa čak ni svojih bližnjih. Bili su slobodni i opušteni, prema svima - osim prema Draganu i Violi.

Ali i u tom braku je, gle čuda, žena bila izrazito dominantna. Moja teta Viola ne samo da je bila zmajica u životu mog barbe Dragana, nego je u mnogo čemu upravljala njegovim životom. I to je činila pažljivo, pametno i obzirno. Kada zamišljam kakav bi bio njegov život da nije bilo nje - a često tako zamišljam kakvi bi bili životi ljudi bez njihovih suputnika - vidim samo nevolje i nesreće u koje bi zapao da nije bilo nje. Čvrsta i ne pogled hladna, snažna i izrazito gospodstvena, Viola je bila sarajevska ljepotica - na ponos svoje uznosite matere - rano se udala za Dragana, narodila mu dvoje djece, i sigurno je svoje roditelje voljela više od njegovih. Ali je isto tako bila toliko mudra i pažljiva da povede računa da se to ne primijeti. Ali ona, kao ni Dragan - dobar, pametan i emotivan muškarac, ali jedan od onih koji malo toga znaju o svojim bližnjima, a bogme i o sebi - nisu bili svjesni njihove silne osjetljivosti. U jedinom sinu koji im je preostao oni su vidjeli i onog kojeg su izgubili, a u njegovoj ženi, čini mi se, konstantnu prijetnju da bi mogli ostati i bez njega.

I naravno da im se činilo da su prija i dedo povlašteni u odnosu na njih. A možda su to na neki način i bili. Ali ako i jesu, za to nikako nije mogla biti kriva Viola. Ionako je samo ona vodila računa o stvarnom i simboličnoj pažniji prema oba para roditelja što ih je baštinio brak s Draganom.

Ali kako god bilo, na Koševsko brdo kod Lisseovih išlo se barem dvaput mjesečno, na svakom povratku s groblja. Oni bi nas fino ugostili, Nona bi s prijom pila kafu, mene bi častili sokom na razmućivanje i kupovnim keksima, sjedilo bi se u bašči, u kojoj bi vazda bilo nekih događanja. U djetinjstvu sam volio bašče i vrtove, pomalo zahvaljujući i Lisseovima, onu na Koševskom brdu, i još neke na Lapadu, u Gružu, na Ilidži, a kada ih više nije bilo, te su se bašče i vrtovi premjestili u moje snove, pa mi se još uvijek dogodi da noću sanjam zbivanja iz tih bašči i vrtova, koja se, naravno, nikada nisu zbila i koja, možda, ni s jednom zbiljom, a pogotovu ne onom, nemaju nikakve veze. Ti snovi jednako mogu biti mračni i vedri, ali mi, kada se probudim, drago bude što sam ponovo, makar i u snu, posjetio neko od tih mjesta.