Ivo Andrić, nula od čovjeka

Miljenko Jergović
Ivo Andrić, nula od čovjeka


Na elektronskoj stranici Večernjeg lista, u anonimnim komentarima ispod teksta (“Što je pisao prijateljici Eugeniji o internaciji u župnom dvoru”), koji se bavi “senzacionalnim otkrićem” Andrićevih pisama Eugeniji Gojmerac, građanin Hrvat i po svoj prilici katolik, pod prišivkom (nadimkom, pseudonimom…) “neboiznadzagreba”, zaključuje o Andriću: “Velik pisac, no nula od čovjeka.”

Ovu konstataciju, variranu na bezbroj načina, ispisanu po tarabama, muškim zahodima i priručnicima za nacionalnu stvar, čitamo već skoro trideset godina, ili od vremena kada je po raspadu Jugoslavije Andrićeva grbača postala uporišna tačka za formiranje i reformiranje ovdašnjih nacija. U prvi mah se, istina, može učiniti kako je tu riječ o umjerenom stavu, budući da je Andriću priznato ono što mu se među nacionalnim ideolozima ne priznaje - to da je velik pisac, ali stvar je obrnuta. Anonimni građanin Hrvat i po svoj prilici katolik odobrava Andriću da je velik pisac samo da bi se jače naglasilo ono što zatim slijedi.

Ali zašto je u konkretnom slučaju Andrić nula od čovjeka? Ne zato što se, kako to u Zagrebu govore, prodao Srbima, niti zato što, kako to u Sarajevu propovijedaju, dehumanizira Bošnjake-muslimane u svojim djelima, te što je, prema istom učenju, pripremao genocide nad njima, nego je Andrić nula od čovjeka zato što je u nježnim ljubavnim pismima, koja je iz zatočeništva pisao svojoj smrtno bolesnoj prijateljici, od njezine bolesti pravio šalu. (Ta pisma, netom u Zagrebu otkrivena, čitateljskoj su publici, istina, poznata već barem pedesetak godina i u cijelosti su citirana u knjigama i časopisima, u Sveskama Andrićeve zadužbine u vrijeme kada Andrić prema nacionalističkom konsenzusu još nije proizveden u nulu od čovjeka…) Kada ste, kako reče anonimni građanin Hrvat, velik pisac, tada vaša intimna prepiska biva javnom, pa ono što u toj prepisci kažete biva zajedničkim jezičnim i književnim blagom. A onda, po potrebi, i predloškom kolektivnog zgražanja.

Bilo je ljeto 1915, Eugenija Gojmerac više nije mogla držati u ruci pero, nego je iz postelje diktirala sestri što da napiše Ivi Andriću, koji je provodio dane u internaciji u rodnome kraju, bez ikoga svog, na teretu fratrima. Pismo što mu ga je uputila bilo je, u punom smislu riječi, pismo oproštaja. Odlazila je, dok je on, čini se ostajao.

Eugeniji Gojmerac bilo je devetnaest, učila je za pijanisticu. Bila je, kao i on što je bio, karakterističan izdanak svoje epohe, a onda i društvene klase, zagrebačkog Gornjeg grada… Za razliku od njega, bila je situirana, imala je obitelj. Njegovo je bogatstvo bilo simbolično, emocionalno i duhovno. I bio je četiri godine od nje stariji. A to je u tim godinama taman onoliko koliko mladiću treba da se prema djevojci odnosi s nekih zaštitničkih, očinskih visina. Već je bolovao od tuberkuloze. I tko zna od čega još. Ta će ga bolest odvesti u bolnicu Sestara milosrdnica, njegovo u suštini posljednje zagrebačko i hrvatsko prebivalište. Tuberkuloza je bila bolest emocionalne euforije, prerane zrelosti i vrlo ranog osjećaja vlastite smrtnosti. U Ovčarevu i u Zenici Ivo Andrić bio je najusamljeniji mladić na svijetu. Eugenija Gojmerac bila je najusamljenija djevojka, u Jurjevskoj, sa svojom fatalnom leukemijom. Blijedila je njena krv, onako kako su već blijedila sjećanja na Ivana. Oboje su, u metaforičkom smislu, bili smrtno bolesni. Njezina smrtna bolest bila je i stvarna.

Što je osjećao taj mladić kad mu je iz Zagreba, nakon tjedan-dva uobičajenog poštanskog putovanja, stiglo pismo pisano rukom Eugenijine sestre? To ne znamo. I nikad to neće biti tema Andrićeve književnosti. Sve je o ljudima i o zemlji znao, boravio je u njihovim dušama i u duši zemlje koja se Bosnom zvala, i kojoj će upravo on zadati oblik i sadržaj, ali o sebi ako bi pisao, bilo je to ispod stotinu i jednog vela, skriveno i šifrirano.

U tom posljednjem pismu, koje ne stiže do Eugenije Gojmerac, jer ona mrtva već leži u onom istom mirogojskom grobu pred kojim sam jednom slučajno nabasao i danas ga više ne bih znao naći, Ivo Andrić se šali: “Ja ću postati sentimentalan. A ti nećeš, valjda, počiniti nespretnost i umrijeti. U svakom slučaju, javi se, to jest, ako umreš biće malo poteško, ali ti gledaj, ipak, da se javiš. Pa sjeti me se u oporuci.” I to je tako divno, i tako dječački obijesno. U tih je nekoliko rečenica Ivo Andrić vječiti dječak Petar Pan, i govori Eugeniji Gojmerac, svojoj Zvončici, da su njih oboje veći od smrti i da je umiranje samo bezazlena Eugenijina nespretnost. I nakon što već počini takvu nespretnost, onda neka mu se javi, koliko god bilo poteško.

I onda, što je to s tim koji se potpisuje kao “neboiznadzagreba”, pa da na ovakvo što odpovrće kako je Ivo Andrić “velik pisac, no nula od čovjeka”?

U onome malom svijetu, kojemu spletom povijesnih nevolja, te jezičnih, kulturnih i zavičajnih bliskosti djelo Ive Andrića, srpskoga i jugoslavenskog pisca, te pisca bosanskohercegovačkih Hrvata, neposredno pripada, u tom svijetu većina vazda i zavazda provodi teror nad manjinom. Temeljna identifikacija te većine je religijska i etnonacionalna, ali rečena je pripadnost plitka, ne dublja od nogometnog navijaštva. Tek kada ostanu u manjini, ti ljudi ponešto saznaju o sebi. Ali i to lako i brzo zaboravljaju. U takvom je svijetu smetnja sve ono što je u svojoj jedinstvenosti bolje, plemenitije, značajnije i veće.

I kako već nisu u stanju da misle o suštini onoga u čemu je netko plemenitiji, značajniji i veći od tog kolektivnog jada, onda se daju u raspredanje o tome kakav je tko čovjek. Jer oni su, naravno, dobri, časni i čestiti ljudi. Oni su vjerodostojni procjenitelji temeljnih ljudskih vrijednosti. Za razliku, recimo, od Andrića. Džaba njemu sve te njegove knjige, kad je nula od čovjeka.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije

Podijeli članak