Ivo Andrić, nula od čovjeka

Na elektronskoj stranici Večernjeg lista, u anonimnim komentarima ispod teksta (“Što je pisao prijateljici Eugeniji o internaciji u župnom dvoru”), koji se bavi “senzacionalnim otkrićem” Andrićevih pisama Eugeniji Gojmerac, građanin Hrvat i po svoj prilici katolik, pod prišivkom (nadimkom, pseudonimom…) “neboiznadzagreba”, zaključuje o Andriću: “Velik pisac, no nula od čovjeka.”

Ovu konstataciju, variranu na bezbroj načina, ispisanu po tarabama, muškim zahodima i priručnicima za nacionalnu stvar, čitamo već skoro trideset godina, ili od vremena kada je po raspadu Jugoslavije Andrićeva grbača postala uporišna tačka za formiranje i reformiranje ovdašnjih nacija. U prvi mah se, istina, može učiniti kako je tu riječ o umjerenom stavu, budući da je Andriću priznato ono što mu se među nacionalnim ideolozima ne priznaje - to da je velik pisac, ali stvar je obrnuta. Anonimni građanin Hrvat i po svoj prilici katolik odobrava Andriću da je velik pisac samo da bi se jače naglasilo ono što zatim slijedi.

Ali zašto je u konkretnom slučaju Andrić nula od čovjeka? Ne zato što se, kako to u Zagrebu govore, prodao Srbima, niti zato što, kako to u Sarajevu propovijedaju, dehumanizira Bošnjake-muslimane u svojim djelima, te što je, prema istom učenju, pripremao genocide nad njima, nego je Andrić nula od čovjeka zato što je u nježnim ljubavnim pismima, koja je iz zatočeništva pisao svojoj smrtno bolesnoj prijateljici, od njezine bolesti pravio šalu. (Ta pisma, netom u Zagrebu otkrivena, čitateljskoj su publici, istina, poznata već barem pedesetak godina i u cijelosti su citirana u knjigama i časopisima, u Sveskama Andrićeve zadužbine u vrijeme kada Andrić prema nacionalističkom konsenzusu još nije proizveden u nulu od čovjeka…) Kada ste, kako reče anonimni građanin Hrvat, velik pisac, tada vaša intimna prepiska biva javnom, pa ono što u toj prepisci kažete biva zajedničkim jezičnim i književnim blagom. A onda, po potrebi, i predloškom kolektivnog zgražanja.

Bilo je ljeto 1915, Eugenija Gojmerac više nije mogla držati u ruci pero, nego je iz postelje diktirala sestri što da napiše Ivi Andriću, koji je provodio dane u internaciji u rodnome kraju, bez ikoga svog, na teretu fratrima. Pismo što mu ga je uputila bilo je, u punom smislu riječi, pismo oproštaja. Odlazila je, dok je on, čini se ostajao.

Eugeniji Gojmerac bilo je devetnaest, učila je za pijanisticu. Bila je, kao i on što je bio, karakterističan izdanak svoje epohe, a onda i društvene klase, zagrebačkog Gornjeg grada… Za razliku od njega, bila je situirana, imala je obitelj. Njegovo je bogatstvo bilo simbolično, emocionalno i duhovno. I bio je četiri godine od nje stariji. A to je u tim godinama taman onoliko koliko mladiću treba da se prema djevojci odnosi s nekih zaštitničkih, očinskih visina. Već je bolovao od tuberkuloze. I tko zna od čega još. Ta će ga bolest odvesti u bolnicu Sestara milosrdnica, njegovo u suštini posljednje zagrebačko i hrvatsko prebivalište. Tuberkuloza je bila bolest emocionalne euforije, prerane zrelosti i vrlo ranog osjećaja vlastite smrtnosti. U Ovčarevu i u Zenici Ivo Andrić bio je najusamljeniji mladić na svijetu. Eugenija Gojmerac bila je najusamljenija djevojka, u Jurjevskoj, sa svojom fatalnom leukemijom. Blijedila je njena krv, onako kako su već blijedila sjećanja na Ivana. Oboje su, u metaforičkom smislu, bili smrtno bolesni. Njezina smrtna bolest bila je i stvarna.

Što je osjećao taj mladić kad mu je iz Zagreba, nakon tjedan-dva uobičajenog poštanskog putovanja, stiglo pismo pisano rukom Eugenijine sestre? To ne znamo. I nikad to neće biti tema Andrićeve književnosti. Sve je o ljudima i o zemlji znao, boravio je u njihovim dušama i u duši zemlje koja se Bosnom zvala, i kojoj će upravo on zadati oblik i sadržaj, ali o sebi ako bi pisao, bilo je to ispod stotinu i jednog vela, skriveno i šifrirano.

U tom posljednjem pismu, koje ne stiže do Eugenije Gojmerac, jer ona mrtva već leži u onom istom mirogojskom grobu pred kojim sam jednom slučajno nabasao i danas ga više ne bih znao naći, Ivo Andrić se šali: “Ja ću postati sentimentalan. A ti nećeš, valjda, počiniti nespretnost i umrijeti. U svakom slučaju, javi se, to jest, ako umreš biće malo poteško, ali ti gledaj, ipak, da se javiš. Pa sjeti me se u oporuci.” I to je tako divno, i tako dječački obijesno. U tih je nekoliko rečenica Ivo Andrić vječiti dječak Petar Pan, i govori Eugeniji Gojmerac, svojoj Zvončici, da su njih oboje veći od smrti i da je umiranje samo bezazlena Eugenijina nespretnost. I nakon što već počini takvu nespretnost, onda neka mu se javi, koliko god bilo poteško.

I onda, što je to s tim koji se potpisuje kao “neboiznadzagreba”, pa da na ovakvo što odpovrće kako je Ivo Andrić “velik pisac, no nula od čovjeka”?

U onome malom svijetu, kojemu spletom povijesnih nevolja, te jezičnih, kulturnih i zavičajnih bliskosti djelo Ive Andrića, srpskoga i jugoslavenskog pisca, te pisca bosanskohercegovačkih Hrvata, neposredno pripada, u tom svijetu većina vazda i zavazda provodi teror nad manjinom. Temeljna identifikacija te većine je religijska i etnonacionalna, ali rečena je pripadnost plitka, ne dublja od nogometnog navijaštva. Tek kada ostanu u manjini, ti ljudi ponešto saznaju o sebi. Ali i to lako i brzo zaboravljaju. U takvom je svijetu smetnja sve ono što je u svojoj jedinstvenosti bolje, plemenitije, značajnije i veće.

I kako već nisu u stanju da misle o suštini onoga u čemu je netko plemenitiji, značajniji i veći od tog kolektivnog jada, onda se daju u raspredanje o tome kakav je tko čovjek. Jer oni su, naravno, dobri, časni i čestiti ljudi. Oni su vjerodostojni procjenitelji temeljnih ljudskih vrijednosti. Za razliku, recimo, od Andrića. Džaba njemu sve te njegove knjige, kad je nula od čovjeka.