Dario Džamonja: Ljudi i grobovi

Usred ljeta, na stolovima opustjelih zagrebačkih knjižara, koje svojom ponudom sve više nalikuju sjevernokorejskim bakalnicama i špecerajima, zatekla se jedna čudna, podebela knjiga. Na 836 stranica odbojnoga, nepogodnog formata, s prigodnom karikaturom na mekim koricama, našlo se sabrano djelo sarajevskoga pisca kratkih priča i kolumnista Darija Džamonje (izdanje Buybook, Sarajevo-Zagreb 2013). U Hrvatskoj nepoznat, Džamonja je uz Emira Kusturicu i Abdulaha Sidrana, te uz Zabranjeno pušenje i Elvisa J. Kurtovicha, najvažniji portretist Sarajeva iz posljednjih predratnih desetljeća grada. Kako ga je Džamonja napisao, tako je Sarajevo i postojalo, i takvo još danas postoji u memoriji ovoga jezika. Bio je pisac Sarajeva, kao što je Isak Babelj bio pisac Odese. Ni Odesa ni Sarajevo ne bi takvi postojali da ih nisu napisali Babelj i Džamonja.

U knjizi “Ako ti jave da sam pao…”, u koju su bez puno obzira i uredničkog truda slijepljene knjige koje je ovaj pisac za života objavio, nađe se svega i svačega. Ona nije namijenjena čitateljima koji se sa Džamonjom prvi put susreću, nego onima koji ga otpočetka čitaju, ili barem od Priča iz moje ulice, debitantske knjižice od pedesetak stranica, objavljene 1979. kod sarajevskog Oslobođenja, pa će razumjeti sve piščeve konotacije, lako će preći preko svake neravnine i spremno se utopiti u svakom njegovom sentimentu. Ali prvih 255 stranica knjige, u kojima su sabrane četiri knjige njegovih kratkih priča, uz prvu još i “Zdravstvena knjižica”, “Drugo izdanje” i “Priručnik”, od riječi do riječi predstavljaju literaturu za koju ovaj čitatelj garantira vlastitim životom. Nikakvoga pretjerivanja, ni patetike u tome nema: jednostavno, njegovo odrastanje i život određeni su i usmjereni pričama Darija Džamonje. Jednom, sada već poodavno, Džamonja mu je bio među važnim razlozima za bavljenje književnošću, a naročito za pisanje kratkih priča. Njemu je, svih ovih tridesetak godina, koliko mu se ime pojavljuje u dnu ili pri vrhu novinskih članaka i tačno dvadeset i pet godina koliko objavljuje knjige, ovaj čitatelj puno više dužan od kratkih prikaza, kritika, usputnih spominjanja, koje mu posvećuje od 1986, i članka o “Zdravstvenoj knjižici”, objavljenog u Oslobođenju.

Dario Džamonja rodio se 1955. u Sarajevu. Nije završio gimnaziju, jer je već živio po kafanama. Otac mu je pjevao u zboru Narodnog pozorišta. Ubio se. Majka mu se odselila u Holandiju. Bili su razvedeni. Odrastao je uz baku i djeda, koji je bio velika, moćna figura. O tome je pisao u svojoj prvoj knjizi, a zatim i u svim sljedećim knjigama. Još je pisao o samoći, o mračnim pijanstvima i mamurlucima, o neurednosti svoga stana, o pustim ljetnim ulicama Sarajeva, o cavtatskoj rivi i o Kamenu Malom, o Makarskoj, o dugim, teškim i zagušljivim sarajevskim zimama, o običnim ljudima i njihovim vrlo neobičnim sudbinama, o važnim i nerješivim životnim pitanjima, poput onog u “Pričama iz moje ulice”, koje si postavlja jedan Ramo, i koje će ga pitanje koštati života: “Zašto se svi katolici prezivaju OBITELJ?”

Džamonja je dugo pokušavao napisati roman, ali nije išlo. Odustao je, uz osjećaj da je uskraćen za nešto važno. A uopće nije bilo važno. Nakon što se Sidran proslavio scenarijem za Dolly Bell, naumio je napisati filmski scenarij, imao je i naslov: “San na dlanu”. Pisao ga je godinama, frustrirao ga je taj nesretni scenarij, a još i više to što okolina nije za njega imala razumijevanja, nisu znali ono što je on znao, da je cijelo Sarajevo, od Baščaršije do Marijin dvora, njegov dnevni boravak, i da nikome film o Sarajevu ne pripada kao njemu. Ni sve zlatne palme i svi zlatni lavovi ne mogu izbrisati činjenicu da je Sarajevo lično njegovo, a ne Sidranovo, i na kraju će ostati njegovo, u uspomeni i u vrlo dubokoj, premda ne i daleko prošlosti, kada Džamonje više ne bude. Umro je 2001, u Sarajevu, bez scenarija i bez romana.

Dario Džamonja živio je od pisanja kolumni i vrlo kratkih novinskih komentara na teme svakodnevice. Urednici su mu davali da piše, često vjerujući da time čine dobro djelo, a te su njegove kolumne – koje obuhvaćaju i dobar dio knjige “Ako ti jave da sam pao…” – čitatelji izrezivali, pa ih ispresavijane nosili u novčanicima, kao neku vrstu životnoga manifesta, ili onoga jednog najvažnijeg teksta, kojem je mjesto uz slike djece i žene, u pretincima u kojima se danas, obično, drže kreditne kartice. Recimo, kolumna “Hommage grobovima” imala je apsolutni kultni status, godinama nakon što je objavljena, a prije nego što će naći mjesto u knjizi. Bilo je to vrijeme prije interneta, kada su, još uvijek, sve važne stvari bile čuvane u vlastitoj memoriji, a ne u memorijama kompjutora i na internetskim platformama. A u živoj se čovjekovoj memoriji priče nadograđuju i transformiraju, tako da su i Džamonjini “Grobovi” u reinterpretacijama svojih čitatelja – onih koji kolumnu nisu izrezali i sačuvali u novčaniku – već bili pretvoreni u mit i legendu, u tekst koji Dario Džamonja nije napisao. A što su, zapravo, grobovi? To su, u jednome davnom žargonu, nepopravljivo ružne cure, u koje se nitko nikada ne zaljubljuje: “To su one cure koje dolaze kad si mamuran, kad ti srce drhti kao ptiče, kad niotkud ne vidiš spasa, koje ti tad, kad ti je najpotrebnije, plaćaju piće. Pletu ti džempere i rukavice za trajanja dugih i surovih sarajevskih zima i to im začuđujuće divno i lako polazi za rukom. (Za razliku od zgodnih cura.) Grobovi se uvijek najiskrenije i najglasnije smiju tvojim prežvakanim folovima; ujutro, kad ti se čelo žari, kad te je strah da otvoriš oči, da kreneš nogom iz kreveta, imaju najmekšu ruku. One nisu nikad nervozne, nikad ih ne boli glava, kuhaju ti kafu kad igraš karata, a kad gubiš, vade iz tašne pare koje su bile namijenjene za kupovinu godišnje tramvajske karte i ti ih, bez imalo grižnje savjesti gubiš…” Ako kažete da ovo nije politički korektno, da je ovo muški šovinizam, dvije stvari će vam Džamonjin čitatelj reći. Prva: naša sjećanja su slobodna i nisu politički korekna. I drugo: u ime pisca koji to više ne može učiniti, poslat će vas u materinu (uljudno prešućujući imenicu koja pridjevu prethodi).

Početkom rata, Džamonja je stradao u bizarnoj prometnoj nesreći. Pala je granata, čiji ga je zračni udar odbacio pod kotače jurećeg automobila. Ostao je živ, i završio u emigraciji u Americi. Služio je i kupao bolesnike u nekoj psihijatrijskoj bolnici, radio poslove kakve obično rade bosanski pisci u egzilu, i možda bi se zauvijek izgubio u Americi, da mu u tjedniku Slobodna Bosna nisu pružili priliku da piše o svojoj američkoj svakodnevici, i da se tako, najprije preko teksta, zatim i fizički, vrati u Sarajevo. Time su urednici jednih novina spasili pisca, a s njime i njegovu fluidnu, nacionalno neodredivu, ali vrlo snažnu i prisutnu matičnu književnost.

Svi moji prijatelji žive između Baščaršije i Marijin dvora, pisao je u jednoj kolumni Džamonja, pa ako se neki i odseli na Dobrinju, naći ću pare za taksi, da odem do njega. Piše on i o Iskrinom satu, koji je stajao na vrhu nebodera u čijem je prizemlju bila kafana Park, na kojem se tačno vrijeme vidjelo iz skoro svih dijelova tog maloga Džamonjinog Sarajeva, nepreglednog u sjećanju i velikog u njegovim kratkim pričama i kolumnama, toliko velikog da bi čovjek mogao ostatak života provesti misleći o tom gradu i pišući od njemu, uvijek daleko od mjesta na kojem je to Sarajevo postojalo. Daleko od Babeljeve Odese.

Dario Džamonja u samo nekoliko riječi pogodi atmosferu, on vlada emocijama svojih čitatelja, njegove kratke priče od tri do najviše desetak novinskih kartica imaju savršenu dramaturgiju, s efektnim, sjajno izvedenim obratima. Nikada nisam čitao pisca koji na tako uskom prostoru i iznad ambisa izvodi takve piruete i preokrete u priči. Džamonjini likovi imaju, u riječ ili dvije, savršeno obrazloženu motivaciju. Repertoar njihovih odnosa nije bogat i raznolik, ali su vrlo raznolike njihove sudbine. Čudo jedno što sve život učini čovjeku. Dario Džamonja bio je time opsjednut, već i zbog svega što je život učinio njemu. Bio je usamljen i nesretan čovjek, iako je imao puno prijatelja, uglavnom isto usamljenih i nesretnih ljudi. Bio je vječiti pijanac, gubitnik gorke duše, pritom pisac jedne danas slabo egzistentne, rasute kulture. Ali u njoj takvoj, kao i u intimnom kanonu ovoga čitatelja, Džamonja je već za života imao, i imat će, kraljevsko mjesto. Oprostite gospodo – vi koje sam maloprije u piščevo ime poslao u materinu – ali nitko nije tako pisao kratke priče. Ni Carver ni ova fina stara gospođa iz Kanade, ni svi drugi koji su u miru svojih domova čitali Antona Pavloviča Čehova. Džamonja nije imao mir svoga doma. Iz nesređenosti i s ulice teško je pisati, a on je pisao tako.