Dva života Slobodana Vaskovića

Radiosarajevo.ba
Dva života Slobodana Vaskovića


Piše: Miljenko Jergović

Emisiju 60 minuta, na Federalnoj televiziji, gledao sam tri ili četiri puta. Ne sjećam se da sam je ikada do kraja odgledao. O toj emisiji, ovakvoj kakva je danas i onakvoj kakva je, prema pisanju upućenih komentatora, bila ranije, nemam nikakvo mišljenje.

Čini mi se da nisam vidio nijedan prilog koji je za emisiju snimio Slobodan Vasković. O tom čovjeku sam znao samo ono što sam slučajno popabirčio sa sarajevskih web portala ili iz dnevnih novina koje bih kupovao za posjeta gradu. Znao sam da je Vasković pridobio Sarajevo svojim vatrenim izvještavanjem o kriminalu u Republici Srpskoj i o kojekakvim nepodopštinama Milorada Dodika. Čini mi se da sam ga viđao po tjednim televizijskim vodičima u oba velika dnevna lista, i u rubrikama u kojima poznati odgovaraju koje filmove vole i što im se uvijek nađe u frižideru. A možda sam ga s nekim pobrkao. Možda to i nije bio Slobodan Vasković. Međutim, pouzdano se sjećam da je novinar toga imena napadnut u Trebinju i da se pisalo kako su napadači bili inspirirani njegovim izvještavanjem za Federalnu televiziju.

A onda sam negdje na internetu vidio snimku Vaskovićevog dolaska u Srebrenicu, snimljenu 12. srpnja 1995. Gledao sam zlostavljanje onoga nesretnog čovjeka, i naravno da sam osjetio mučninu i da je taj prizor bitno odredio moj odnos prema jednome novinaru o kojem, rekao sam, ne znam puno toga.

Iako je od tada prošlo skoro šesnaest godina, a od početka rata već punih dvadeset, na čas sam osjetio isti onaj jad koji pamtim od studenoga 1991. i prizora pada Vukovara, od svibnja 1992. i mine u Ulici Vase Miskina, od srpnja iste godine, i prizora iz srpskih koncentracionih logora, pa sljedeće godine i slika iz Dretelja i zatim rušenja Staroga mosta, sve do srpnja 1995. i Srebrenice, ali i kolovoza iste godine, i beskrajnih traktorskih kolona, ljudi koji napuštaju Hrvatsku... S tim da je snimka na kojoj Vasković i Snježan Lalović zlostavljaju čovjeka – s kojim su do prije nekoliko godina dijelili domovinu i sve ono što je domovina u socijalizmu značila – naročito užasna, jer je vrlo intimna. Rijetki su prizori rata na kojima, jednog uz drugog, čovjek vidi agresora i žrtvu. Obično ih gledamo odvojeno, ili u velikim grupama, tako da je pojedince teško razabrati. Ovo je bilo, zaista, licem u lice, čovjek pred čovjekom.

Sa žrtvom se i ovoga puta lako i lasno identificirati. To je prvi naš unutrašnji poriv. S jedne strane, takva identifikacija služi da samima sebi potvrđujemo svoju moralnu ispravnost. S druge strane, takva je identifikacija neka vrsta "kredita" za naša sitna zlodjela. Ako je jedan "njihov" nekome "našem" učinio nešto tako strašno, onda "ja" nekome "njihovom" mogu, recimo, opsovati mater ili mu reći neka se goni u svoju "rezervnu domovinu". Koliko je prvi razlog za indentifikaciju načelno plemenit, drugi je odvratan. Tu odvratnost su na svojoj koži osjetili svi manjinci, ili tačnije, svi koje su predstavnici većine proglasili manjincima.

Međutim, da bi se razumjelo ono što se vidi na snimci od 12. srpnja 1995, trebalo bi se identificirati sa Slobodanom Vaskovićem i Snježanom Lalovićem, ili s njihovim razlozima da zlostavljaju čovjeka i da, zapravo, makar i sa strane i iz zaštićene distance, nedužni pred zakonom, sudjeluju u srebreničkom zločinu i genocidu. Kako su njih dvojica onako mogli razgovarati sa čovjekom s kojim su donedavno dijelili domovinu? Ili s bilo kojim drugim čovjekom, svejedno?

Postoji jednostavno objašnjenje, opisano u klasičnim tekstovima Hannah Arendt, te u nizu književnih i filmskih inscenacija s temom Drugoga svjetskog rata, nacističkoga, ustaškog ili staljinističkog terora. Pojedinci se ponašaju onako kako nevidljiva i sveprisutna masa od njih očekuje, kako im diktira i na određen način preporučuje. Slobodan Vasković i Snježan Lalović drže se u skladu s moralnim zakonom i društvenim pravilima, koji je u to vrijeme, ljeta 1995, većinski prihvaćen u društvu u kojem žive. Nisu htjeli biti mimo svijeta, pa su onako zlostavljali čovjeka. Naravno, to je strašno, ali nije neobjašnjivo.

Oni koji su u to vrijeme bili na suprotnoj strani, ili su bili sunarodnici žrtve, ili su se s njom identificirali, osjećali su jad i zgražanje. Šesnaest godina kasnije, snimka s interneta podsjetit će ih na te osjećaje. U međuvremenu se štošta promijenilo. Nijedna stanica naših organizama više nije ista kao u ljeto 1995, promijenili smo se i u biološkom, i u svakom drugom smislu. I na sebe iz tog vremena, kao i na druge, čovjek bi morao gledati s distancom.

U ono vrijeme to nam pitanje, možda, nije na um padalo, ali danas ga vrijedi postaviti: možemo li se, kao pojedinci, pretvoriti u ono što je tada bio Slobodan Vasković? Naravno, u slučaju da se društvo u kojem smo socijalizirani pretvori u društvo kakvom je on u to vrijeme pripadao. Odgovor na ovakvo pitanje nije jednostavan. Tko god misli da se ni njemu, ni njegovoj nacionalnoj ili svejedno kojoj i kakvoj društvenoj grupi, ne može dogoditi ono što se dogodilo Vaskoviću i bosanskim Srbima, taj je na dobrome putu da, makar na sitno, učini ono što je učinio Vasković. Ili to već čini, a da toga nije ni svjestan. Tko god se uspijeva identificirati s razlozima koji su Vaskovića vodili u zlo, tko ih prepoznaje u sebi i u svojoj društvenoj zajednici, pa strepi da bi mu se takvo što moglo dogoditi, tome se zlo neće dogoditi. Taj je, naime, sasvim mimo svijet. Toga, vjerojatno, smatraju manjincem.

Užasno je to što Slobodan Vasković u drugome čovjeku nije prepoznao čovjeka. U tome ga nitko i ništa ne može opravdati. A najmanje bi ga moglo opravdati to što je tada to bio odnos većine kojoj je pripadao. Jer Slobodan Vasković se danas ne opravdava pred drugima, nego se opravdava pred samim sobom. A pred sobom se čovjek teško može opravdati argumentom da su svi tako mislili i da su se svi tako ponašali. Na takav se način pravdaš pred drugima. Pred sobom i za sebe, svatko je jedinstven i drukčiji od drugih, svatko je mimo svijeta.

Užasno je to sa čime Slobodan Vasković živi od ljeta 1995.

Ali nakon što je to već učinio, što je dalje mogao biti njegov racionalni životni izbor? Imao je mogućnost ili da emigrira, recimo, u Kanadu, gdje bi živio mirnim građanskim životom, i gdje bi, vjerojatno, i zaboravio svoju ulogu u ratu ili svoju ulogu u životu jednoga srebreničkog čovjeka. Mnogi su tako započeli nove živote i više se ne bave svojim prethodnim životima. Nekima od njih se, možda, čini da su ponešto i griješili, ali većina, to je sigurno, sebe smatra žrtvom rata. Imao je Vasković i drugu mogućnost: da ostane pri onome pri čemu je bio tog srpnja 1995. Društveni prosjek Republike Srpske, njegova moralna, intelektualna ili emocionalna sredina,  takva je da bi se on u njoj lako izgubio, maskirao, nestao, uprosječio. I živio lijepo, sigurno i u svakom smislu zaštićeno. Bio bi isti kao i svi drugi, dodikovac ako je Dodik na vlasti, esdeesovac ako je SDS na vlasti, dobar pravoslavac i Srbin, pristojan ateist i Bosanac, onako kako većina svijeta osjeća, onako kako je pristojno... Da je izabrao tu mogućnost, nitko mu nikada ne bi na internet postavio snimku na kojoj se on iživljava nad jednim čovjekom. Njegovo mučeništvo malo kome bi još bilo važno, kao što bi i Vaskovićevo zlodjelo bilo sasvim sporedno, jer ne bi bilo individualizirano, nego bi predstavljalo društveno raspoloženje jednoga vremena, ili – ako je tako jasnije – srpski kolektivni zločin.

Da je tako izabrao, Slobodan Vasković bi i dalje mogao dolaziti u Sarajevo kao običan čovjek, možda dobar jaran, poštenjačina, faca... I nitko ga ništa ne bi pitao, jer tada Vasković ne bi bio mimo svijeta. Bio bi, u svakome pogledu, kao i svi drugi.

Ali on je izabrao treću mogućnost: postao je novinar Federalne televizije, krenuo je istjerivati pravdu i činiti ono što se baš i nije sviđalo većini ljudi s kojima je živio. Na taj način, Slobodan Vasković odlučio je svoj novi život započeti suprotno svim načelima koja su ga vodila u srpnju 1995. Tako je, eto, individualizirao i ono zlodjelo sa snimke koju danas gledamo na internetu. Da je drukčije odabrao, ponovimo, to bi zlodjelo bilo kolektivno, srpsko. Ovako je samo njegovo, Vaskovićevo.

Nepravedno bi bilo danas tvrditi kako je taj čovjek baš tako izabrao iz nekih svojih privatnih ili materijalnih interesa. Ne postoji ništa, osim ideala, makar i u najrudimentarnijem smislu, što bi nekoga tko je u Vaskovićevom društvenom okruženju, navelo da počne raditi za 60 minuta i da se bori protiv kriminala, nacionalizma, Milorada Dodika i svega onog što je većini svijeta u Republici Srpskoj milo ili blisko. Pritom, čovjek ne može znati kakvi su ti njegovi ideali. Pogotovo to ne može znati ako nije pratio ni tu emisiju, ni njegove priloga.

Nakon što je inkriminirana snimka otkrivena, Slobodan Vasković je potjeran s Federalne televizije, a u Sarajevu i diljem slobodarske regije, on je danas među najprezrenijim javnim osobama. Međutim, time ga ništa manje ne prezire ona većina kojoj je pljuvao u juhu boreći se protiv Milorada Dodika. Vasković je, dakle, danas jednima nepopravljivo kriv zbog onoga što je radio do kraja rata, a drugima je jednako nepopravljivo kriv zbog onoga što je radio nakon kraja rata.

Nemam razloga braniti tog čovjeka. Nikada ga u životu, koliko pamtim, nisam sreo, ali mi se čini da bi se oko njegovoga slučaja mogla ispripovijedati priča o paradoksu bosanskoga izmirenja. Ili o paradoksu svakoga posljeratnog izmirenja. Naime, Slobodan Vasković, takav kakav jest, prihvatio je, pred samim sobom, činjenicu da je grdno zgriješio, i krenuo je raditi suprotno. Ako nije krivično odgovoran, dakle ako ga ne goni nijedan sud zbog onoga što je radio u ljeto 1995, ili prije toga, bilo bi logično s njime se miriti. Ne za njegovo dobro, ni za dobro ijednoga pojedinca, nego za dobro cijeloga društva, ili svih bosanskohercegovačkih društvenih i nacionalnih zajednica, skupa. Takvo pomirenje otvara mogućnost za nekakvu buduću društvenu zajednicu, u kojoj nitko neće biti u prilici da učini ono što je Vasković učinio u Srebrenici.

Ne mire se dobri s dobrima. Ne mire se ni žrtve s drugim žrvama, a ni žrtve s onima koji su se sramili zločina počinjenog u njihovo ime, u vrijeme kada je zločin počinjen. Dobri se mogu miriti samo sa zlima, u nadi da će oni tako postati dobri. Žrtve se mogu miriti samo s počiniteljima koji su, naravno, svjesni da su učinili neko zlo. Tako je to išlo i u Južnoj Africi, a tako ide i nakon svakoga, ama baš svakoga rata, iza kojeg ostane neka višenacionalna zajednica, ili barem njezina imitacija.

Lako je i privlačno defenestrirati Slobodana Vaskovića i danas se nad njim zgražati i tako ubirati kredite za svoja vlastita buduća zla, koja će biti sitnija od velikog zla iz 1995. Ali to samo znači da se nismo odmakli od logike koja je ratove započela i vodila. Zločini su počinjeni da do pomirenja nikada ne dođe i da krvlju nevinih budu iscrtane najtvrđe buduće granice, granice mržnje, neprihvaćanja i nemirenja.

Sve ovo pričam samo zato što sam pogledao tu strašnu snimku s interneta, pa sam ju samome sebi poželio racionalizirati. Iako bi mi draže bilo da je nikada nisam vidio. Kao što rekoh, 60 minuta jedva da sam ikada pogledao, Vaskovićevih priloga za tu emisiju se ne sjećam...

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak