Sa dva zrna lažnog srebra

Ako imate slične afinitete preporučujem da se učlanite u biblioteku - multimedijalni centar Mak u Alipašinoj. Evo šta sam ugledao u njihovom izlogu:

Volim i gledati dokumentarce o muzičarima, a zadnjih dana posebno me zaokuplja Oliver Dragojević.

Moj skromni doprinos: Iz jedne stare TV emisije isjekao sam vam sjećanja pokojnog Marka Breškovića na dane kada je mladi Oliver zasvirao u tada već čuvenim "Dubrovačkim trubadurima":

Iskustvo muzičara koji po klubovima od Njemačke do Meksika izvodi pjesme na engleskom veoma je bilo dragocjeno za mladog Olivera, slično kao kod njegovih savremenika Jadranke Stojaković (svirala s ujakom jazzistom za američke vojnike u bazi Rammstein) ili članova Dugmeta (svirali u Italiji), o čemu je bilo riječ u našoj kolumni.

Elvis J. Kurtović: Kodeksi i Čičci

Nadam se da ste čuli mog bivšeg komšiju iz Brsečina – Trubadura Marka – kako zahvaljuje Oliveru na prekrasne dvije godine koje su proveli svirajući zajedno. Čuli ste kako je sve išlo preko prijatelja, od preporuke do kupovine opreme. Ne kao danas, "preko oglasa i intervjua za posao"...

Upamtite važnost prijateljstva dok ja napravim malu digresiju s Ivom Robićem. Legendarni pjevač je najveće stvari u karijeri napravio baš u vrijeme prijateljstva s Bertom Kaempfertom.

Bert je (slučajno) bio producent njegovog prvog svjetskog hita Morgen (1959, tri miliona prodatih singlica), a kasnije su se tako zbližili da je Bert sa svojim suprugom ljetovao kod Ive i Marte u Ičićima kraj Opatije.

U tom prijateljsko-poslovnom odnosu nastao je običaj da Bert pri kraju ljetovanja otkupljuje od Ive kajdanke s njegovim nedovršenim pjesmama. U toj gomili nalazila se i pjesma koja je odbijena na Splitskom festivalu, ali ju je Bert preradio i ubacio kao instrumental za jedan film.

Napisao se poslije i tekst na engleskom, odpjevao ju je Frank Sinatra i ona je 1966. godine, u vrijeme kada su već "Beatlesi i rock muzika zavladali top listama" postala iznenađujući svjetski hit kao "Strangers in the Night".

Prijateljstvo i poslovna saradnja Zdenka Runjića i Olivera Dragojevića krenuli su manje uspješno. Prvi Oliverov nastup na Splitskom festivalu 1967. nije bio zapažen.

Vikend sa: Oliver Dragojević in memoriam

I godinama kasnije, nakon što je Oliver "ispekao zanat" po inostranstvu i s Trubadurima, neke pjesme nisu odmah prihvaćene. Galeb i ja (Moj galebe), koja je vremenom postala Oliverov zaštitni znak, 1975. na "večeri dalmatinskih šansona" Splitskog festivala osvojila je tek osmo mjesto!

Runjić je u šali govorio "možda je to večer bilo jako vruće pa publika nije pažljivo slušala", ali se poslije uouzbiljio i rekao istinu da "nekim pjesmama treba malo duže da dođu do slušatelja".

Opet digresija

Vrijedno je spomenuti da je pokojni Runjić navodio kao osnovnu razliku između sebe i ostalih kompozitora to što bi on sjedao za klavir nakon napornog radnog dana u "Jugoplastici"!

Naime, on je bio inženjer elektronike i direktor jednog sektora ovog industrijskog giganta, tako da mu je "nakon posla, sastanaka, radničkih savjeta i odgovornosti"  komponovanje došlo kao relaksacija, kao gušt!

U rubrici "Opet digresija" navedimo da je muzika Runjiću opet ostala kao utjeha što ne može da se bavi sportom.

Sedmerac koji je kao golman RK Split odbranio na odlučujućoj utakmici za ulazak u Prvu ligu pokazao se kobnim za sportsku karijeru.

Jednostavno, putovanja autobusom su u Prvoj ligi postala puno duža i on nije mogao odigrati utakmicu, recimo s Proleterom u Zrenjaninu, a onda i biti u ponedeljak na obaveznim vježbama svog teškog tehničkog fakulteta...

Nakon digresije

Runjić je – nakon što je vidio da ga istiskuju i da se mora skloniti s pozicije direktora Splitskog festivala – pokrenuo svoj festival. Tako je Oliver, među pjesmama koje su autori poslali na natječaj kod Runjića, naletio na Cesaricu.

Negdje u sredini ovog prošlogodišnjeg intervjua za naš portal pročitajte kako se Oliver izborio da Cesaricu ne otpjeva Vinko Coce, kako su Runjić i mladi heavy-roker Gibo predvidjeli.

Oliver Dragojević za Radiosarajevo.ba: O Sarajevu, notama i tajnama

(I Coce je umro, pa nije lijepo od mene što se smijuljim dok zamišljam kako Vinko u svom poznatom stilu piva Cesaricu...)

I taako...

(obično kad ne znam šta dalje napisati, stavim "i tako...", ali danas ću po splitski napisati "i taako" )

Eto - baš kod Runjića, Oliver je našao pjesmu tada mladog rokera Gibe koja je dala novi zamah njegovoj (Oliverovoj) karijeri.

Ove nove Gibine pjesme, uz one divne stare Zdenkove učvrstili su njegov status "žive legende koja još ima šta reći". Oliver je dobio priliku nastupati u najprestižnijim svjetskim koncertnim dvoranama.

(pogledati snimak Cesarice iz pariške Olimpije u priloženoj najavi našeg In memoriam muzičkog vikenda)

Ostala je neispunjena želja da nastupi s Berlinskom filharmonijom. Nešto je zapelo oko organizacije, što je Oliver prokomentarisao u svom stilu: "A sigurno su odustali kad su čuli kako ja pivam..."

Umjesto mojih neupotrebljivih "poruka za kraj kolumne" tipa "Ako ikada u životu naletite na Cesaricu - ne dajte je Vinku Coci !", završimo kolumnu s jednom Gibinom pjesmom koja je (po meni) na nivou Cesarice, ali nije tako poznata.

Sjetimo se riječi Zdenka Runjića kad je komentarisao početni neuspjeh pjesme "Galeb i ja": "Nekim pjesmama treba malo duže da uđu u uho..."

Pjesma koju prilažem, opet spada u kategoriju "ne možete je prestati slušati."

Dok sam čitao Gibina sjećanja na Olivera, o tome kako je bio skroman, kako je mislio da će, kad prođe popularnost, svirati u nekom hotelu, kako ga je Oliver nagovorio da poslije koncerta pomognu nesretnom tehničaru koji je sam ostavljen na utovara tešku opremu... puštao sam iznova ovu Gibinu i Oliverovu pjesmu.

Bar 50 puta sam je preslušao ovih zadnjih dana, a za vas ne znam koliko ćete je vi puta ponovo pustiti...