Rehabilitacija Mirka i Slavka

Jesu li amateri ti koji su "autentičniji" od profesionalaca i da li je njihova umjetnost "iskrenija", mada nekako nekvalitetnija?

Naravno, odustajem odmah na početku kolumne jer kao pisac-amater ne umijem ništa pametno napisati o ovoj temi i prepustiću je profesionalcima...

Ono o čemu bih ja mogao kao amater da pišem je skupljanje sličica igrača jer dolazi Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Interesantno je da su i u ovo digitalno vrijeme djeca luda za skupljanjem sličica igrača kao i moja generacija.

Svjedočio sam  dolasku u kuću veš mašine, televizora u boji, a pamtim i prelazak na sličice u boji.

Ljubljanska Kolinska je proizvodila Koloy's žvakaće gume i izbacila je sličice i album košarkaških timova u boji, tako da su "prvi igrači u boji" koje sam skupljao bili košarkaši!

Pored imena igrača pisalo je i njihovo zanimanje na našem i slovenskom jeziku, uglavnom "student-študent", jedino je Milovan Tasić iz Radničkog bio "radnik-delavec".

Tasić je bio istaknuti košarkaš-amater (u stvarnom životu radnik-delavec), a njegovu neuobičajenu visinu iskoristili su i režiseri pa je kasnije  postao i glumac-amater ("Zvaću decu" u Ko to tamo peva i "Ne znaš čoveku da izmeriš dužnu" u Maratoncima).

Eto, u ovo doba kada se sve mjeri novcem, da kažemo da talijanska firma Panini, koja je napoznatiji izdavač sličica danas vrijedi oko milijardu dolara, i da su osim sličica i stripovi nekako preživjeli ovu digitalnu revoluciju.

No, mislim da je nemoguće da se ponovo pojavi nekad popularni strip Mirko i Slavko. O tom stripu pisao je i sarajevski zaljubljenik stripa Adnan Učambarlić:

Predstavljamo strip: Mirko i Slavko (Nikad robom)

Živimo u vremenu u kojem se rehabilituju mnogi za koje je moja generacija u školi učila da su bili saradnici okupatora, što me je motivisalo da u današnjoj kolumni rehabilitujem dva mlada partizana, Mirka i Slavka.

Njima je prije skoro pola vijeka na montiranom procesu presuđeno da su šund i kič, pa su tiho i likvidirani.

Kako nisam stručnjak za strip (samo se sjećam kako sam radosno kao mali čitao Mirka i Slavka), poslužiću se riječima stručnjaka Vase Pavkovića koji je u svom tekstu pomenuo i "čuvenu Slavkovu repliku 'Mirko, pazi metak', za koju nikad nije ni dokazano da je nacrtana i napisana i koju je, po svemu sudeći, izmislio neki od davnih neprijatelja stripa."

Kada nam je stručnjak to pojasnio, ja bih dodao nešto o spornim rečenicama "Mirko, pazi metak!" i "mada je bio dijete sa sela Mirko je, srećom, znao voziti tenk".

Dakle, čak i da su pomenute rečenice stvarno postojale – kakve to ima veze?

Kada bi u stripu i ostalim sadržajima za djecu moralo sve biti moguće ne bi bilo Harry Pottera, Pipi Duge Čarape, o Supermenu da i ne govorim...

Stručnjak za strip Pavković se u svom tekstu zalaže da se u današnjoj valorizaciji Mirka i Slavka uzmu u obzir "radovi originalnih autora" umjesto epizoda koje su kasnije radili drugi, u vrijeme hiperprodukcije i komercijalizacije:

"Pored naivnosti, nose u sebi i svježinu i uzbuđenje, i akciju i katarzu, a o patriotizmu da ne govorimo. Priče Ž. Vukosavljevića su vrlo korektne, psihologija dva glavna lika kontrastirana, struktura stripske naracije uspjela. U tim epizodama Buinov crtež, korespondentan sa grafizmom Đorđa Andrejevića Kuna, primjer je kvalitetnog realističkog stripa, povremeno visoko kvalitetnog, skoro klasičnog. Mislim na epizode: Okršaj u noći, Zbijeg, Svaki deseti, Gdje je moj drug, Neko je uhoda, Kraj neprijateljskih straža, Brži od smrti, Četvrti obruč, Tri hrabra druga, Bitka za vrijeme, Pod planinom i druge…"

Autoru teksta "Neko je oklevetao Mirka i Slavka" najviše je zasmetalo što je jedan dnevni list, kao poklon svojim čitateljima na Dan pobjede nad fašizmom, uložio reprint epizode koja nije dobra, i što se autori ovog stripa od kritičara porede sa najvećim majstorima sa ovih prostora.

A Mirko i Slavko nisu ni pretendovali da budu neki veliki strip, ideja je bila da se pokuša napraviti nešto sa domaćim junacima, i da se djeca usput zainteresuju za ideje narodnooslobodilačke borbe.

Elem, famozni porez na šund je krajem '70-ih bez pravednog suđenja likvidirao mlade partizane pa ovu kolumnu posvećujem njihovoj rehabilitaciji. Posebno je to potrebno danas, kada osim šunda skoro da i nema ničega drugoga...

Zaključak

Ne možemo današnjim kriterijumima za odrasle vrednovati nešto što je rađeno za djecu iz '70-ih. Meni su Mirko i Slavko bili dobri kad sam ih čitao. Možda sam imao sreće da, kad sam bio mali, izlaze epizode Okršaj u noći, Zbjeg, Svaki deseti, Gdje je moj drug, Neko je uhoda, Kraj neprijateljskih straža, Brži od smrti, Četvrti obruč, Tri hrabra druga, Bitka za vrijeme, Pod planinom...

Možda je strip bio malo amaterski, ali nisu li amateri često uzbudljiviji od profesionalaca?

Kao što je kod skupljanja sličica bitno da se djeca nauče da prikupljaju, razmjenjuju duplikate , kompletiraju nešto što su počeli, tako je i kod stripova bitno da se nauče da čitaju i prate odnos slike i teksta, da malo razigraju svoju maštu.

I da pomoću stripa ulaze u područje nadnaravnog kako je Slavko imao i parapsihološke osobine. To je dobro za djecu. Vidoviti Slavko mogao je vidjeti da će uskoro krenuti metak prema Mirku i opomenuo ga je, a samo zlonamjerni to tumače kao glupost kojoj se treba smijati (Svako dijete zna da je metak brži od čovjeka!).

Mirko i Slavko treba da budu rehabilitovani!

Potpis: Diverzant Toma