Selfie s Kinđetom, u koloru... prije Italijana

Sad ste "moji"!

Provjerena metoda bazirana na konstrukciji : "Vidio sam ti dečka sa jednom plavušom u gradu...", gdje žrtva mora malo da se druži sa mnom prije nego sazna gdje sam ih vidio, da li su se držali za ručice itd...

Polako, nigdje ne žurimo...

Kolor televizija je, kad sam bio mali, predstavljala nešto veliko i za Amerikance o čemu je pjevala i čuvena Janis Joplin. Čak je i kolor fotografija u vrijeme kada sam bio prvačić bila rijetka, pa smo razočarano utvrdili da nam "čiko koji  je radio fotografije đak prvak" nije pogodio boje odjeće dok je farbao "kolor slike"...

Neko je nedavno postavio na FB crno-bijelu sliku razreda i napisao "kad smo bili mali nije bilo digitale, selfija, fotošopa... Dođe čiko jednom godišnje, uslika nas... pa kako ispadneš!"

Nevezano za školu: Danas svako može mobitelom napraviti selfie s popularnom osobom, a nekad nije bilo tako. Jedino što si mogao da uradiš to je da od popularne osobe zatražiš autogram, što vidim da je danas prevaziđeno. Svi bi da se slikaju sa nama...

Žao mi je što nemam sliku s jednom danas legendarnom osobom. Takva su bila vremena , ljudi nisu uvijek sa sobom imali foto-aparat. Pogotovu djeca.

Znači, godina je negdje 1973-1974, nekih 12 mjeseci prije nego će se desiti priča jučer opisana na našem portalu.

Bosna pala u Blaugrani: Sjećanje na prvu europsku odiseju Studenata

Meni je bilo nekih 11-12 godina, a Mirzi Delibašiću 19-20. On je zvijezda KK Bosna koja je malo ranije ušla u Prvu ligu! Košarka postaje hit u Sarajevu, Željo i Bosna igraju u Prvoj ligi - protiv Zadra, Zvezde, Jugoplastike...

Đaci iz sarajevskih osnovnih škola igraju ligu pod pokroviteljstvom Bosne. Dobili smo smo dresove na kojima piše KŠ (Košarkaška škola) Bosna što se može vidjeti na ovom kasnije digitaliziranom dijapozitivu.

U razdoblju između ranije priložene slike u lažnom koloru "đak prvak" (1968-1969) i ove "mali košarkaš" (1973-1974) pojavila se kolor fotografija, u početku preskupa, kao i kolor televizija, pa je mali košarkaš koristio dijapozitive:

Dok nedeljom ujutru idemo igrati utakmice te Bosnine lige po sarajevskim školama slušamo kako su svi odvrnuli emisiju Mivion i pjesmu Glavni junak jedne knjige.

Mali košarkaš zna da će Bijelo Dugme jednog dana biti čuvena grupa, a Mirza Delibašić čuveni košarkaš.

Kako sam znao? Pojma nemam. Bilo je još takvih slučajeva. Jednom mi se desilo da čujem pjesmu i pogodim koja je to grupa, mada sam o njoj samo čitao u Džuboksu, njihove albume niko na Koševu nije imao. Čuo sam na Radio Zagrebu nešto novo, inovativno, pomislio (i pogodio): Ovo moraju biti ti Talking Headsi!

Ova grupa je vremenom postala legendarna tako da je i danas citiraju, prave remixe i obrade njihovih pjesama:

Ali, eto nisam znao da će Mirza Delibašić biti takva legenda pa nisam ponio svoju Smenu 8 da napravim selfie s njim kao što današnja djeca rade mobitelima sa svojim idolima jutjuberima.

Ali ima kolumna da se to opiše...

Naš trener Tepa nam je obećao dovesti Mirzu na trening i doveo ga je!

Bio je u cipelama, ali mi smo ga nagovorili da nam pokazuje šut, dribling, zakucavanje. Jako fin i skroman mladić od 19-20 godina. Opkolili smo ga i nismo mu dali da ode... Kad je već ponestalo ideja, ja sam iz očaja upitao da nam izvede "tutu"!

"Šta ti je to ?", pitao je, ne znajući da djeca u Sarajevu tako zovu ono pucanje na koš "odozdo" s obje ruke. Više ni ženske u to doba nisu pucale slobodna bacanja "iz tute". Samo "general" Josip Farčić iz Partizana.

Pokušao sam mu objasniti da je to ono polaganje "odozdo" koje izvodi Nikola Plećaš kad nakon kontre ostane sam pod košem protivnika, i onda umjesto da zakuca - ponizi ih tako što im lagano, uživajući u vrisku navijača Lokomotive... dâ koš "iz tute"! A navijači bi mu poslije skandirali "Sveti Nikola! Sveti Nikola! 

No, Mirza nije imao više koncentracije za naše peglanje, rekao mi je: "Ma naučićete vi sve te finese" , rekao da žuri na sastanak s curom i otišao...

Kad god te klinci maltretiraju, samo reci da žuriš na sastanak sa curom, oni će to uvažiti i neće te više peglati...

I tako...

U zadnje dvije kolumne pominjem film Trieste, Yugoslavia.

Dok sam ga gledao, smijuljio sam se i razmišljao "jeste, sve je tako bilo, ali mi smo prije vas imali kolor televiziju!"

O tome se danas malo zna, ali eto ja sam u to doba bio fasciniran kolor fotografijom, uz pjesmu Janis Joplin maštao o kolor televiziji.

I dobro se sjećam novinskih tekstova o tome kako su za Svjetsko prvenstvo u fudbalu 1974. Italijani masovno kupovali PAL kolor televizore da gledaju prvenstvo preko privatnih TV mreža, a sve preko našeg signala!

Berlusconi je tada tek ulazio u posao sa privatnim TV kućama.

RAI se još razmišljao dali da uvede PAL ili SECAM sistem kolor televizije. Naši su se odmah odlučili za PAL i taj Mundijal je išao u koloru, Italijane je čekalo gledanje prvenstva u crno-bijelom, ali privatnici poput Berlusconija su došli na ideju.

TV Koper-Capodistria prenosila je kao i obično utakmice na italijanskom, njihove umrežene privatne televizije su signal iz Jugoslavije proslijeđivale dalje po Italiji…

A šta su Italijani uradili sa svojim PAL televizorima kada se njihova vlast poslije (kratkotrajno) odlučila za SECAM nije mi poznato...

Uglavnom, već 1975. godine Emerson izbacuje na talijansko tržište svoj prvi kolor televizor.

Tako da su tamošnji ljubitelji košarke mogli 1979. u koloru gledati kako njihov Emerson gubi evropsko finale od družine onog istog Mirze Delibašića s kojim mali košarkaš 5-6 godina ranije nije napravio selfie u koloru...