Nova sezona sapunice

Kad već pominjemo kazneno popravne domove, moj stari bi nam se znao požaliti: "Da sam ubio čovjeka - izašao bih nakon 15, 20 godina. A s vašom majkom - evo već 25 godina sam na robiji, bez šanse izlaska! Doživotno!"

Moj stari je inače bio partizan koji je tvrdio da je u redovima neprijateljskih vojski bilo jako dobrih ljudi, no oni su se u 2. svjetskom ratu našli "na pogrešnoj strani" - bježeći od svojih žena!

Naime, prema mome ocu, ti ljudi nisu više mogli izdržati svakodnevnu viku i galamu svojih supruga i odlučili su se pridružiti prvoj vojsci koja naiđe kroz njihovo selo, a to često ne bi bili partizani...

Slušao sam kao mali njegove priče u kojima su partizani u ratu bili manjina (logično je onda da su danas djeca i unuci partizana u manjini).

Partizana je, prema njegovim riječima, bilo malo... sve negdje do proljeća 1945...

Znao bi nabrojati preko 20 raznih vojski protiv kojih je ratovao u 2. svjetskom ratu. Neke bi nazivao nacionalnim obilježjima (talijani, nijemci, bugari - namjerno ih pišem malim slovom jer ne mislim na narod nego na vojsku - poput partizana), a neke oficijelnim imenima ili nadimcima (ustaše, četnici, bjelogardejci, balisti, ljotićevci, nedićevci, pripadnici handžar divizija... Od svih tih živopisnih zlikovaca (među kojima je prema mom ocu bilo dobrih ljudi - slično kao što je među partizanima bilo šupaka) nama djeci su najstrašniji i najintrigantniji bili "čerkezi", horor formacija iz "Hitlerove grupacije" ("powered by Hitler"), prethodnica današnjeg IS-a, čiji su pripadnici bili fokusirani i specijalizirani da ti u trku s konja odsjeku glavu sabljom.

"Tata, jesi li se ti borio protiv čerkeza?"

"Jesam, djeco, sa svima sam se borio i izašao iz borbe živ i zdrav - samo protiv vaše majke nisam ostao živ u borbi... Ona me ubila...", znao bi često reći, a gledajući Hitlera u raznim dokumentarnim emisijama znao bi odmahivati glavom i komentirati:

"E Hitleru... Tolike si dobre ljude pobio... a nju pustio da živi..."

Drage čitateljke i dragi čitatelji, u novoj sezoni kolumnice nećemo ovako usko gledati na muško-ženske odnose, niti starog oca kriviti za svoje neprihvatljive stavove... U novoj sezoni ćemo... prvo otvoriti novo poglavlje koji će se zvati:

Nova sezona

Nakon godišnjeg odmora ušli smo u "novu sezonu" kolumnice. Ne znam koja je ("mensečini" osma?) a i pojma nemam o čemu bih pisao. Siguran sam da mi to neće predstavljati neki problem (hm... ne znati o čemu pisati nije neki problem?)... jer i prethodnih sezona nisam imao ideja o čemu pisati, a evo nas opet, svi živi i zdravi, na početku nove sezone kolumnice (doduše - ne znamo koja je po redu, ali nema veze...)

Kada je jedna moja prijateljica podučavala sviranje gitare djecu današnjih dobrostojećih ljudi, predložila im je da ih nauči i neke rock pjesme. Hoćete li nešto od Zabranjenog pušenja? - pitala ih je na šta su oni odgovorili; "Ne znamo mi SERIJU Zabranjeno pušenje" , može li neka druga SERIJA?

Kako djeca vide da su stalno neke serije na TV-u , tako su oni vidjeli spot ove grupe koji je u fazonu "španske serije" i pomislili da je to sve SERIJA...

Tako i ja svoj život i ovu kolumnu posmatram kao jednu sapunicu (koja dugo traje i prilično je dosadna) i evo upravo ulazimo u novu sezonu "sapunice".

Ako čitate moje kolumne i slušate ili ste slušali emisijice Tačno u podne s Elvisom, K'o nekad u 8 s Elvisom, Elvisov Džuboks... pretpostavljate da je moja sapunica u znaku šlagera.

U cilju prikupljanja materijala za svoju šlager-sapunicu, odlučio sam provesti dio odmora u Ičićima pored Opatije, mjestu u kome je iste godine kada sam se ja rodio Ivo Robić sagradio prvu modernu vilu u ovom dijelu Jadrana.

Njegove komšije i obožavatelji nisu ga zaboravili i drago mi je da i mlađe generacije koje tuda prođu mogu nešto saznati o tom čuvenom muzičaru.

I tako...

(U novoj sezoni kolumnice trebamo izbaciti ovu poštapalicu "I tako...". Pisac koji zna šta hoće da kaže - ne bi smio "glasno uzdisati" u kolumnici s poštapalicom "I tako...")

I tako...

Šetajući neki dan lungomarom negdje između Opatije i Voloskog, primijetio sam (poznao po glasu) da je jedna od dvije starije gospođe u kupaćim kostimima koje razgovaraju ZDENKA VUČKOVIĆ!!!

Kada sam se nakon sat-dva vraćao šetnicom Franje Josipa u obrnutom smjeru (Volosko - Opatija) gospođa Zdenka je potpuno sama hvatala posljednje zrake septembarskog sunca.

Bila je to idealna prilika da joj priđem, predstavim se kao muzički urednik Radija Sarajevo, i upitam ima li malo vremena da se za mlađe generacije prisjeti i ispriča nešto o gospodinu Ivi Robiću...

NASTAVIT ĆE SE....