Uskoro novi album "Refreni"!!!

Sezona je lubenica, pa da vas priupitam:
Kako ste vi kao đak-prvak reagovali na činjenicu da lubenica nije voće nego povrće?

Jeste li bili razočarani, smatrali da je to nepravda?

Pokušajte napraviti istraživanje među mladim naraštajem, kako će oni reagovati. Hoće li mirno prihvatiti tu činjenicu ili će ljutito ustvrditi "da sam znao da je povrće ne bih je tako zavolio!".

Počeli smo sa lubenicom, a nastavimo kolumnu sa šipkom:

"Pucao sam na visoko - i dobio šipak
da se sada opet rodim - ja bih isto ipak..."
Elvis J. Kurtović, album nedovršenih pjesama Refreni

Vaš kolumnista koji "puca na visoko", i već godinama prijeti da će da napravi "oproštajnu" turneju, pa onda snimiti novi album, nakon koga ide obična, pa opet "oproštajna" turneja... skontao je da nije u stanju završiti započetu pjesmu. Obično za svoje neuspjehe okrivljuje druge kao u staroj kolumni "Vidjet će oni koga su izbacili iz grupe".

Nekako mu sama dođe melodija i tekst za refren. Obično je to neka tužna istina iz svakodnevnog života tipa:
"Kažu da sam prop'o, kažu da sam puk'o
Šta ću kada nisam više s tobom lutko?"

I tako danima šetam po gradu s refrenom u mislima, pjevušim u sebi (a kad me niko ne vidi i "van sebe") pa čekam da mi naleti inspiracija da napišem i kako je došlo do toga da glavni lik pukne i prolupa u uvodu, strofi, veznom dijelu...ali ništa od toga. Puno je lakše pjevušiti refren na razne načine, zviždukati ga, smišljati solaže... Imam desetak takvih refrena i mogao bih napraviti čitav album gdje bi se ja publici preko instrumentalne podloge izvinjavao što nisam kompletirao pjesme, objašnjavao o čemu se radi u pjesmi ("naš junak hoda gradom zapuštenog izgleda i o njemu se priča da nije dobro...e, sad treba nešto smisliti da se uđe u refren: "Kažu da sam propo...")

Na albumu Refreni našla bi se i pjesma (pardon: refren!) u kojoj se "prvo lice" počinje na društvenim mrežama dopisivati s jednom nekadašnjom ljepoticom "sada u dijaspori" koja bi ga prije 30-40 godina jedva pozdravila na ulici, a sada mu stalno piše i čini se da je "puno nagodnija za saradnju".

Ovdje čak imam i onaj vezni dio (tzv. bridge) koji dolazi između strofe i refrena. On se čudi što se ova "nedostižna ljepotica" interesuje za njega:
"Nisam post'o slavan, nisam post'o bogat
zašto stalno pišeš - lako mi je skontat!"

I onda "grune refren" u okjem se otkriva zašto je to sve tako:
"Ti nemaš više nikoga u Sarajevu
pa si sada sjetila se mene
Dođi brzo i povedi djecu
Nek popiju malo vode s naše česme"

Na albumu Refreni naći će i klapska pjesma Tvoj nas pape na fejsu uhodi. Glavni junak pjesme osjeća da nije dobrodošao kod familije od aktuelne drage, a svoju zabrinutost pretočio je u stihove koji će zabrinuti sve ljubitelje Splitskog festivala koji vjeruju u "conspiracy theories":
"Tvoj nas pape na fejsu uhodi
skužija sam - ima lažni profil!
Špija je za CIA-u , hackova za MOSSAD,
za WikiLeaks kažu radi odsad"

Znači na mom albumu idu refreni jedan za drugim, a između njih su instrumentali preko kojih ja pričam poput Jim Morrisona na posthumnom albumu Doorsa An American Prayer. Kad smo već kod junaka naše kolumne "Tata od Jima Morrisona" činjenica je da je u filmu The Doors Jim prikazan puno lošije nego ostali članovi grupe koji su tu vrijedni i savjesni mladi muzičari. To je u suprotnosti s brojem poznatih pjesama koje su The Doors snimili bez Jima. Ne mogu da se sjetim ni jedne, a od njegove smrti je prošlo dosta godina. Imali su vremena...

Zato treba dopuniti poznatu izreku u "Istoriju pišu pobjednici i preživjeli".

Veliku pažnju ću posvetiti promociji albuma, gdje ću lukavo prepustiti drugima da me hvale. Moram naći neku uglednu ličnost koja će ustvrditi kako "nam Elvis na novom albumu daje ono najbitnije - refrene" i kako "dobivamo samo krtinu bez žila, samo esenciju"...

Znači - treba se praviti da je to što mi se ne da pisati pjesmu do refrena nije lijenost i nesposobnost, nego moj novi stil, novi fazon. Slično onim muzičarima koji kad pogriješe ne pogledaju jedan u drugog, nego se naprave da je ta greška-fazon, caka u pjesmi...

Problem pri promociji može nastati zbog moje prevelike skromnosti. Kada sam se na dole priloženom klipu predstavljao nisam htio da se hvalim. Propustih reći kako su me zbog moje borbe klikovima za ispravljanje nepravdi u svijetu prozvali "Che Guevara instagrama" i napomenuti da sam prvi angažovani youtuber koji je snimio Marxov Kapital u rap fazonu:

Park Hastahana: Divjak, Vuletić, Diklić, Imamović i drugi podržali građane

Treba se znati reklamirati. Neke grupe imenom hoće da vam sugerišu da su oni "prava stvar". Npr. grupa Hladno pivo. Prvi put kad sam čuo za njih pomislio sam: "Mora da su dobri!". Sjećam se da je nekad bila i grupa Mlako pivo. Kao da su poručivali svojim imenom publici da nisu neka grupa, i stvarno, nisu napravili karijeru kao Hladno pivo. Mada opet, po istim kriterijuma, Đoko Mazalić nije imao velike šanse da postane čuveni slikar...

Dodajmo na kraju da će moj album Refreni biti inovativan jer će svaki slušatelj moći u mislima da sklopi pjesmu kakva se njemu sviđa, da učestvuje u komponavanju, u pisanju teksta. Pod uslovom da refren ne mijenja!

Uglavnom - tema i ideja današnje kolumnice je da treba iskoristiti sve svoje mane poput lijenosti i napraviti od toga originalni stil.

Kao što lijenčine "bježe od motike" tako i ljudi "kojima fali neka daska u glavi" vrlo brzo odustanu od svakog rada. Nisam o tome razmišljao dok mi se neki dan po glavi nije počela motati melodija sa prigodnim tekstom:
"Psihopate bježe od lopate"
pa se možda i ona pojavi na mom novom albumu Refreni...