Talijani su najbolji majstori

Za potrebe naše stare rubrike Neće komšija na komšiju snimio sam vam izlog gdje vidimo kako ljuti protivnici u jednoj sarajevskoj knjižari mogu imati korektan suživot:

Pratite li rock muziku i koja je vaša omiljena rock grupa?

Odgovor na to pitanje sam upamtio.

Postavio ga je nadobudni mladi novinar davno jednom čovjeku od 90 godina koji je bio čuveni arhitekt, u mladosti se družio s Picassom... Evo šta je prepametni stari čovjek odgovorio:

Ako čovjek u mladosti nije revolucionaran s njim nešto nije u redu.

Ako čovjek u starosti nije konzervativan - s njim također nešto nije u redu!

Znači - ja znam da je rock muzika dobra, da je to nešto napredno... ali ako ikako može dalje od mene!

Konzervativizam...

Ima i konzervativnijih rockera od mene!

Kad je bio na našem radiju i kad mu je zazvonio telefon - ispostavilo se da Bruce Dickinson ima stariju Nokiju od moje... :)

Sjećam se i kako nam je profesor Kurpjel predavao prečišćavanje otpadnih voda i nakon prikaza u to doba najmodernijih postrojenja rekao da Englezi još uvijek koriste stara ogromna polja gdje se to polako taloži. Englezi su jednostavno konzervativniji od ostalih nacija - i ako nešto radi, funkcionira stotinu godina, oni neće tako brzo preći na noviju tehnologiju koja se može pokvariti!

Eto - Englezi su konzervativni i oni podržavaju "status quo", a jesam li ja takav - ne znam... ali imam neodoljivu potrebu da vam "pustim" početak koncerta Live Aid iz 1985. i grupu Status Quo.

Ako vas ko bude pitao...

Mene nedavno pitali, pa ja skontao da bih mogao da vama prenesem odgovor u okviru naše stare rubrike Ako vas ko bude pitao...

Pitanje je bilo "koja je prva domaća poznata pop-rock pjesma?".

Evo odgovora.

Godina je 1967. i to je pjesma Indexa - Pružam ruke, a te godine je i zagrebačka grupa 220 objavila i prvi jugoslavenski pop-rock hit Osmijeh.

Do tada su "beat" grupe snimale samo prepjeve stranih pjesama ili svoje kompozicije koje nisu bile šire prihvaćene.

Kada sam u prošloj kolumni "glasno razmišljao" o američkoj muzici, zaključeno je kako su doseljenici koji čine današnje Amerikance donijeli nešto svoje.

Talijani su se istaknuli kao pjevači (od nekada Sinatre, Tony Bennetta, Connie Francis... do današnjih Madonne, Bon Jovija, Lady Gage...)

Zanimljivo da su Talijani i najbolji majstori, a nisu tako poznati po vrednoći kao recimo Nijemci!

Prijatelj koji je historičar umjetnosti objasnio mi je to na primjeru molera koji je godinama nervirao njegovu mamu.

Teško ga je uhvatiti da dođe, kad dođe a ne radi mu se, ode u pola posla, prlja za sobom... I kad je on upitao majku: "A što onda zoveš Šaćira, što ne uzmeš nekog drugog?", ona mu je odgovorila:" Ali sine kad se njemu radi, kad se njemu sve potrefi - on meni tako divno sve okreči..."

Tako on misli da je i s Talijanima... Njima kad se "sve potrefi" u stanju su da svašta naprave "od Stradivariusa do Ferrarija..."

Zanimljivu stvar primijetio je Siniša Škarica. Kako je kod nas zabavna muzika "dolazila preko Sanrema", tako je kod nas i rock and roll dolazio "preko Talijana" (najboljih majstora) što ilustriram ovom starom pjesmom koju je u originalu pjevao Adriano Celentano:

R.I.P. Relja Bašić

O ovom umjetniku koji je bio i veliki inovator dosta je rečeno ovih dana, a kada sam razmišljao koji od njegovih monologa da vam priložim, favorit je bila scena kad mu Valter kaže: "Mislim da ću učiniti obratno!"

No kako sam ja prvenstveno muzički urednik, odlučio sam se za ovu lijepu Modugnovu pjesmu (Talijani su najbolji majstori!).

Mada je tužna, podsjeća na moje sretno djetinjstvo u kome sam npr. imao i priliku da "uživo" gledam čuvene glumce Anu Karić i Relju Bašića s njegovim Teatrom u gostima: