Mala škola šargije

Moji prijatelji i ja nikada, kada nas put nanese u okolinu Doboja ili Tuzle, ne propuštamo užitak potrage za najljepšim pjesmama u izvornom maniru koje s mogu čuti na programima lokalnih radiostanica.

Interesantna i živahna "upbeat" muzika s intrigantnim tekstovima dođe kao osvježenje putniku nakon uniformne današnje muzičke produkcije koja je bazirana na sintetičkom zvuku. To je pentatonika različita od npr. kineske pentatonike i kada je jedan naš student muzike u Holandiji pustio svom profesoru Kalesijske slavuje, on je skočio kao oparen i rekao: "Šta je ovo? Ja ovako nešto još nisam čuo... Može li se doći do ovih ljudi, napravit ćemo im umjetničke vize, dovest ćemo ih ovamo da proučavamo njihovu muziku!"

Kad sam zamolio jednog školovanog muzičara da opiše ovu muziku meni razumljivim jezikom, odgovorio mi je otprilike da su "oni blago raštimani, ne poštuju muzička pravila, svako svira svoje i ne pazi da li je u skladu s onim drugim, ali se ipak sastave na prvoj i onda opet krene da svako svira svoje". Na neku frazu koju odsvira jedan solista, drugi reagira tako što mu odsvira donju (ili gornju) sekundu što daje puniji zvuk.

Poznato je da, kada je u pitanju narodna muzika, određeni lokaliteti gaje svoje specifičnosti pa tako npr. imamo glamočko nijemo kolo ili hercegovačku gangu...

Takvu vrstu muzike obično slušaju samo ljudi iz tog određenog kraja, pa tiraži ovih "izvornjaka" nisu bili veliki do jednog diskografskog fenomena koji se desio '80-ih godina.

Kao mladi rokeri tih godina smo primjećivali da naš producent Paša Ferović snima nekakve čudne izvođače narodne muzike koji donesu violine u plastičnim kesama i ponesu sa sobom domaću meku rakiju u pletarama da im se nađe pri ruci dok u Sarajevu snimaju svoje albume. Paša bi njima upalio mikrofone i miksetu, pustio traku i otišao da popije pivu u Expres restoran. Kada bi se vratio u studio - oni bi već snimili cijeli album!

Jedom se Paša malo duže zadržao u Expresu i kada se vratio "izvornjaci" koji su samo svirali, nisu ništa dirali po studiju kako im je i rečeno, su bili snimili DVA ALBUMA. 

Osamdesete godine, kada je i u svijetu nakon albuma Paula Simona Graceland porastao interes za tzv. world music, bile su zlatne godine i za bosanske izvođače tog žanra. Braća Babajić su na vrhuncu slave uspjeli napuniti sportsku dvoranu Tivoli u Ljubljani i iz TV emisije UKW događaj isjekao sam prisjećanja aktera tih događaja:

Pokušavam dati skromni doprinos popularizaciji šargije među mlađim generacijama. Podsjećam ljubitelje tradicionalnih instrumenata iz domovine i dijaspore da se šargija može kupiti kod prodavača suvenira npr. na Baščaršiji:

Upozoravam da na YouTubeu imate savjete za štimanje šargije, online kurseve za udaranje šargije...

Dok sam pripremao današnju kolumnu, istraživao ko danas pravi šargije (prodavač suvenira sa Sebilja dobiva ih od majstora iz Tuzle), kako da vi ili vaši najdraži najlakše naučite svirati šargiju... naletio sam na ovog mladog šargijaša koji je pun želje da jednog dana zasvira rame uz rame s odraslim sviračima:

Eto dragi moji, ako mislimo sačuvati ovaj dio naše tradicije, trebali bismo našim najmlađima kupovati šargiju umjesto plastičnih igračaka farbanih otrovnim hemikalijama. Mnogi danas poznati muzičari počeli su sa šargijom - suvenirom, o čemu je povodom smrti Kemala Montena

Naš prvi kantautor

pisao naš prvi internet kolumnista.

Pri kraju kolumne, još jedan, ovaj put igrani prilog u kome se afirmira šargija.

Pronašao sam jedan stari skeč o globalnom zatopljavanju gdje smo iskoristili priliku da na kraju zašargijamo i nešto od grupe The Cult: