Život (ni)je film

Radiosarajevo.ba
Život (ni)je film

Piše: Ahmed Burić, za Radiosarajevo.ba 

Sudbina jednog ordinardnog zlikovca dobila je još jednu epizodu. Iz rimskog zatvora u Split je stigao jedan od najpoznatijih ratnih zločinaca Mladen Naletilić Tuta. Ali, epizode su jedno, a cjelina ipak nešto drugo? Ili je sve to isti mrak? 

Mladen Naletilić Tuta, osuđeni ratni zločinac i  zapovjednik kažnjeničke bojne HVO-a je  slobodan. Neki bi rekli, “normalno da je Slobodan, pa nije li mu Milošević bio najbolji prijatelj u zatvoru u Haagu?” Uzajamno su se pazili, ovaj je njega zvao “Mladene”, ovaj njega “predsedniče”, igrali su preferans i obojica su se smatrali intelektualcima.       

Nakon što je odlslužio dvije trećine kazne – jedan dio u zloglasnoj rimskoj Rebbibiji, gdje su braća Taviani snimili svoj posljednji film - “Julija Cezara”, sa zatvorenicima kao glumcina u Shakespeareovoj drami - i pobijedili na prošlogodišnjem Berlinaleu, Tuta je pušten. 

Mrak i sjaj

Ipak, na Naletilićevu pravosudnu sudbinu još nije stavljna tačka, jer Naletilića čeka još jedno suđenje u Zagrebu, gdje misli živjeti, za otmicu i pokušaj ubojstva. Neće u zavičaj Hercegovine, jer je ljaga koju je navukao na vrat čitavog jednog naroda  prevelika i neoprostiva. Pored činjenice da je najviše zločina počinio nad Bošnjacima, Tuta Naletilić je najveću štetu učinio Hrvatima: on i njegovi su, između, ostalog ubili Blaža Kraljevića i čelnih ljude HOS-a, te Roberta Nosića pripadnika hrvatkih odbrambenih snaga iz Ljubuškog, kojeg je Kažnjenička bojna, najvjerovatnije likvidirala nakon mučenja. 

Ali, s druge strane mraka blještao je zasljepljujući sjaj hedonizma. Lista posjetilaca njegove ekskluzivne vile na Ciganskom brdu pokraj Širokog sadrži, praktično, sva imena hrvatskog (bolje rečeno Tuđmanovog) establishment devedesetih: od premijera i ministara, Valentića, Granića, “novinara” Smiljka Šagolja, nacionalnog pisca Ivana Aralice, pa sve do zvjezdice s tada velikim aspiracijama – splitske pjevačice Severine. 

Oko bazena koji su uglavnom gradili zarobljeni Bošnjaci – od kojih su neki završili tako što su morali skakati na glavu u prazan bazen - pravile su se bahanalije, derneci, kokainski partyji. Sve pod firmom zaštite nacionalnih interesa. Što je, ali baš uvijek, paravan za prikrivanje zločina.

Baš kao što je govorio pokojni bugarski obavještajac Veselin Marinov, likvidiran u Zagrebu 2002. koji je, gle opet čuda i filmskog obrata, hrvatski pasoš dobio kad i Milorad Ulemek Legija, srpski zločinac i jedan od organizatora ubistva na Zorana Đinđića

Priča, dakle ide dalje tako da se Tuta, naime, pred sami rat ponudio jugoslavenskoj Službi državne bezbjednosti (prva ljubav zaborava nema, zar ne?) i preko Marinova počeo raditi za bugarsku obavještajnu službu, koja je uvijek ostala povezana sa KGB-om, pod kojim je egzistirala 40 godina. Ovako je govorio Bugarin: 

“Ne, Tuta se nije brinuo za hrvatske nacionalne interese, on je bio materijalist koji se bavio kriminalom. (…) Mi smo ga ovako ulovili: Bugari i Srbi oduvijek se mrze i mi ćemo tebi pomagati što se tiče Srba – dakle, zaštiti ćemo te od jugoslavenske tajne službe – a ti ćeš nama davati informacije o bugarskoj emigraciji.” 

I onda “zakucao”: “Tuta je regrutirao pripadnike bojne tako što bi ih vadio iz zatvora i slao na obuku. (…)Manje smo ratovali protiv Srba, a više protiv ‘loših’ Hrvata.” 

Tuta Bugarin i regrutacija zločinaca 

Pokojni Bugarin je, rekao, najuniverzalniji recept. Bez obzira na sve razlike o stepenu zločina i krivice za rat na području bivše Jugoslavije, politika vođstava na svim stranama bila je ista: “povadi kriminalce iz zatvora, unovači ih, i ostavi im dio profita u zamjenu za vjernost i kontrolu nacionalnog stada.” 

Te su stvari sa Srbijom već odavno krenule curiti, s Tutom je kako vidimo stvar ozbiljno odmakla i bliži se epilogu, a te stvari polako počinju izlaziti i kod Bošnjaka. Haaška svjedočanstva bivših pripadnika “Ševa”, saznanja nekadašnjih operativaca i sujete zbog pripisivanja ratnih zasluga polako stežu obruč oko nekadašnjeg bošnjačkog  vodstva, odnosno onoga što je od njega ostalo. 

No, na Balkanu još uvijek najviše stvari “odrađuje” biologija.  Mit o Tuti Naletiliću i njegova životna priča, kao uostalom i njegov izgled nashvillske country zvijezde sa sijedom bradom su filmski: dijete iz siromašne Zapadne Hercegovine, odmah po  punoljetstvu odlazi u Zapadnu Njemačku. Nakon učlanjenja u organizaciju Ujedinjeni Hrvati Njemačke, njegov uspon među “našim ljudima” ide fantastičnom uzlaznom linijom. Organizira lanac prostitucije i kocke i kao takav postaje zanimljiv njemačkom BND-u. Za njih “odrađuje” poslove čije detalje nikada nećemo saznati, ali maštu, definitivno, golicaju neki podaci: recimo to da je Tuta priznao “staž” u pojedinim južnoameričkim ratovima na strani radikalnih ljevičarskih pokreta, a da je u biografiji nerasvijetljena i njegova uloga u slučaju terorističke skupine Baader – Meinhof. Koja je u sedamdesetim godinama serijom atentata naglavačke okrenula, praktično, pola Evrope.  

Po povratku u domovinu skuplja pse rata, i nakon propasti stvaranja privatne zločinačke države Herceg – Bosne i likvidacija onih koji su protiv toga, okreće se protiv jednog od mnogih poslodavaca koje je u životu imao – Hrvatske. Iste one države u kojoj je sam sebi izmislio kriminalni posao i uvio ga u celofan nacionalnog oslobođenja, zavezavši mašnicu osobnog bogaćenja na vrhu tog paketa. 

Mladen Naletilić Tuta, prema svemu što se o njemu zna i ne zna, spada u jednu od najgorih podgrupa ljudskoga roda, o čemu, uostalom, govori i njegov nadimak. Hercegovci su u tim stvarima, prosto, precizniji od ostalih susjeda. Hladnokrvni zlikovac bez trunke časti i samilosti. Ali, takvi – i to je ono što i danas boli, i nikada neće biti bolje dok se to ne rasvijetli – nikada ne rade sami.  Oni su tu u ime i za račun “Nekoga i Nečeg” višeg. 

A iza toga su obično naslage mraka. Koji nije filmski, ali sve što smo radili zadnje dvije decenije bilo je navikavanje na njega. 

Je li, konačno, vrijeme da malo progledamo?  

Zato, volim epizode iz života, male ljudske priče o svakodnevnim dramama, ali bih konačno – znam da nije takvo vrijeme i kontekst – volio vidjeti i film koji govori upravo o tome: koliko je “patriotizma” i “brige za domovinu” ugrađeno u riječ – “zločin”?

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak