Željko Džeko & Edin Komšić

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

U cijeloj ovoj zbrci na ovdašnjoj političkoj sceni, u pamet se vratio jedan davni vic, negdje s kraja rata u devedesetima, koji definitivno najbolje objašnjava mentalitet ovdašnje (po)litičke neaktivnosti. Pa, kaže ovako: imao Mujo kravu, bila mu, praktično sve na svijetu, i kućni ljubimac i othranila mu porodicu u ratu i sto čuda preko glave s njom preturio, i krava se jednog dana od životnih problema i teških situacija – razboli. Jadni Mujo, šta će, kako će, očajan, traži izlaz iz situacije, i kucajući od vrata do vrata tražeći kravi lijeka, završi ispred kabinetaAlije Izetbegovića.

Alija, kakav i jest bio, i kakvim ga je bog dao, nađe vremena i primi čovjeka, sasluša njegov problem, i mudro ga posavjetuje:
„Vidi“, veli tadašnji član predsjedništva. „Pokušaj ovako: stavi joj sve četiri noge u kante s vodom, dvije prednje u hladnu, dvije zadnje u toplu, i sačekaj hoće li joj biti bolje.“

Hudi Mujo, kud će šta će, zbavi one četiri kante i primijeni ono što mu je predsjednik rekao. Krava leluja na nogama, sutra slaba, prekosutra još slabija, jedva stoji na nogama, a gazda, kud će šta će opet, do Alije, koji ga pogleda svojim dubokim plavim očima, zamisli se i reče:

„Vidi, ovako. Sada stavi dvije zadnje u hladnu, dvije prednje u toplu, pa ćemo vidjeti šta će onda biti.“

Udrobi, pa šta ispadne

Mujo uredno posluša, ali krava jedva živa i on opet ode mudrom Aliji. On mu onda kaže da stavi prednju lijevu nogu krave u toplu, a desnu stražnju nogu u hladnu. Čovjek proba i to i krava izdrži još dan - dva i konačno, umre. Mujo, sav utučen dođe to javiti Aliji, a predsjednik mu, ne bez tuge na licu, zamišljeno kaže: „Šteta, a imao sam još toliko sjajnih kombinacija.“

Tako je, nekako, s našim političkim 'životom': sve se svelo na kadrovske (s)mic(alic)e, u kojima niti ko brine za suštinu, niti za sadržaj nekog posla. Važno je da se ispune stranačke kvote, da se 'naši' ljudi uvale u fotelje koje 'nama' pripadaju – i bog te veselio. A krava – što je u ovom smislu metafora za državu - ona neka crkne, nakon što se na njoj izvrše opiti, 'genijalne kombinacije', koje joj na kraju i dođu glave.

I bez obzira na to što čovjek želi svu sreću uspostavljanju Demokratske fronte (dobro bi bilo imati nekoga ko će konačno zalupiti vrata manipulacijama, prvenstveno SDP-a) nove partije člana Predsjedništva Željka Komšića, koja će se i zvanično konstituisati 7. aprila, teško se oteti utisku da se opet ne radi o novoj 'genijalnoj kombinaciji'. Poslije koje, kako znamo, krava crkava . Već prvi pogled na početak njihove kampanje - na plakat koji kola facebookom su 'udrobili' nedavno rođenu bebu, stećak, Sefera Halilovića, goluba mira, selo, globus, ljiljane i Muju s fesom na konju sa zastavom SR BiH, i J.B. Tita koji maše s brodske palube - čini se da se manjak vizije 'kompenzira' nabacivanjem svega i svačega.

Komšić tvrdi da pravi stranku za novu generaciju. U redu, ali šta onda tu rade, uz poštovanje za dijelove biografije obojice – Sefer i Tito? Ako je istina da veliki broj članova SDP-a uzima knjižice i prelazi u DF, u čemu je problem da se to objavi? I da se u narednih desetak dana do konstituiranja nove stranke, pod njezinu kapu ne pozovu sve dobrodošle snage?

S druge strane nije tajna ni to da su međunarodnjaci u novu stranku uložili nešto para, jer im, i pored zlovolje s kojom zadnjih godina deveraju oko Bosne, mora biti malo i muka od ove regresije, stvorene tako da je prošla vlast ispraznila kase, a ova izvlači ono malo što je u njima ostalo. I onda, sve opet podsjeća na ono mijenjanje kanti pod nogama krave, u kojem Željko Komšić, umjesto Tita koji krasi zid njegove kancelarije, više baštini od narodnog 'veterinara' Alije, nego od maršala bonvivana.

Šta ba, ti ba?

Za to vrijeme, traju protesti boraca pred institucijama države. Jer, rat nije završen. A prošlo je toliko vremena: ko je nakon potpisivanja Daytona imao 25, danas ima 43 godine. Ko je imao 43, sada mu je šezdeset i jedna. To znači demografsku izmjenu, i prema toj činjenici se treba ozbiljno odrediti. Jer,

ljudski, ali u dobroj mjeri (novo)čaršijski verbalizam i nekakav multi-redizajn patriotske prošlosti, naprosto, nije dovoljan.

U tom smislu, teško je povjerovati da će Željko Komšić, s Titom na zidu i izrazom lica koji poručuje 'š'a je, ba, ostavi beiha, nemoj ba, da te ja po prstima opalim', napraviti bitno više nego što su dosad napravile stranke i koalicije sličnog profila. Jer, u tom pokušaju nije ni prvi, a sigurno ni posljednji.

Simbolički potencijal koji u ovom trenutku ima Željko Komšić nije zanemariv, ali, kako rekosmo, on u

ovom haosu, naprosto nije dovoljan. Treba pokazati konkretne ideje, a ne (potrošene) simbole. U tom smislu najbolje bi se bilo ugledati na nogometnu reprezentaciju, koja ispada jedini pravi kolektivni heroj ove, za BiH, potrošene i depresive epohe. Nakon svega kroz šta se prošlo, svih razočarenja i poraza, Ivica Osim, Safet Sušić, Edin Džeko i društvo čekaju avion za Brazil, i samo ih veliko čudo ili najgori splet okolnosti mogu spriječiti da ne vide Copacabanu.

Baš kao što je samo čudom mogla ozdraviti krava kojoj se pod noge gura topla i hladna voda. I zato se, uz sve poštovanje, trebaju zaboraviti bivši ljudi. Jer, ne treba nam neki novi Alija – Tito. Neki Željko Džeko, ili Edin Komšić, to bi već bilo prihvatljivije rješenje. Dakle, potvrđen i s vizijom, a ne s kantama tople i hladne vode.

Jer, od njih je krava, da prostite, i crkla.