We are the robots

Prvo, pjesma za čitanje kolumne, što bi rekao Kolega Svjetlo na Kraju Tunela, Elvis J. Kurtovich. Ima mnogo veze, a i poželio sam Kraftwerk. Ja (sam) tvoj rob/ja (sam) tvoj radnik. We are the robots: 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba 

E, ovako. Vijest je munjevitom brzinom obišla svijet, koliko sam vidio, ne hvatajte me za svaku, prenio je jedino Dnevni avaz. I to sa SRNA-e. Svak' se o svojoj muci zabavio, reklo bi se. Elem, dolaze roboti: u narednih pet godina računa se da će tržište rada biti potpuno promijenjeno, te da će vještačka inteligencija i roboti u 15 vodećih država svijeta preuzeti pet miliona poslova. Procjene Svjetskog ekonomskog foruma idu dotle da će biti otvoreno dva miliona radnih mjesta, dok će 7,1 milion zamijeniti "tehnološka rješenja". Ili će postati nepotrebna. Dvije trećine mjesta koje će biti ugašena odnose se na kancelarijske poslove, odnosno administraciju, jer inteligentne mašine preuzimaju rutinske zadatke.  

Nadalje. Šezdeset i pet posto današnjih osnovaca radit će u zanimanjima koja sada ne postoje. Očekuje se smanjenje radnika i u zdravstvu (ma ja, ba, nek’ umiru ljudi), energetici i finansijama. S obzirom na trenutnu strukturu zaposlenosti, ove promjene mogle bi više pogoditi žene, jer su na udaru sektori odnosno poslovi u kojima one prevladavaju. S druge strane, očekuje se rast potražnje za analitičarima podataka, kao i radnika s prodajnim vještinama. U smanjenju broja poslova žene će biti više pogođene nego muškarci. I tu se priča završava, odnosno počinje. 

Ljudski je misliti kako bi bilo lijepo dočepati se kakve (njemačke) penzije i ostatak života provesti negdje na obali, proučavajući život ptica i reperkusije njemačkog “kraut” roka na razvoj popularne kulture, ali, štono se kaže, ne biva. Valja kulučiti, mučiti se i raditi. I to u vrijeme u kojem se bez novca ne može, a on, doista, malo vrijedi. U svijetu u kojem samo 62 (slovina šezdeset i dva) čovjeka imaju polovinu sveg bogatstva na svijetu, stvarno treba pustiti robote da deveraju. Za robota koji bi, recimo, zamijenio mene, bilo bi dovoljno da bude radoznao, da je ters, pomalo naivan, da voli misliti o sebi da mnogo zna, da se voli smijati, i da je izrađen od malo krupnijih dijelova. I da ponekad, eto, nešto napiše. Taj model bi se mogao zvati AB1967TLJN. Dakle, inicijali pa godina rođenja, pa oznaka ters i ljubopitljiv, i naivan.  

E sad, pomislite kako bi super bilo da roboti zamijene naše političare. Kakav bi robot, recimo, zamijenio federalnog premijera Fadila Novalića? Iako njegov CV obiluje jakim referencema i čitavim nizom političkih korektnosti, ali  jezik koji bi se birao za karakterizaciju, morao bi biti – bazičan. Recimo, sleng predratnog Sarajeva. U njemu bi Novalić – vjerovatno i prije izjave da građani BiH žive dobro i još se rasipaju, a kamoli poslije nje – dobio oznaku. Takve je svijet nekada zvao “utalizani papak koji se snašao”, pa bi njegova robotska oznaka mogla biti FN1959UPKSSM, dakle inicijali, pa godina rođenja, pa utalizavanje pa na kraju – menadžer. S "mekim đ". 

Čini mi se, a ne znam šta vi o tome mislite, da, recimo, za zamijeniti Bakira Izetbegovića, to ne bi trebao biti neki zahtjevan robot. Dovoljno je da ima osnovne operacije, podržava svoju ženu, mrmlja nešto sebi u bradu, i doista nikad ne znaš šta misli. Za takve su raja nekada govorila “mutan k’o Vardar”. Dakle, robot BI1956MKVP, gdje bi zadnja oznaka označavala “papučar”. Jer, za njegovu suprugu, e tu bi već morao "bljesnuti" neki "jači" robot koji voli Burberry šalove i Louis Vuitton torbice. I da, normalno, ide u Zaru u šoping. A možda bi robota Bakira, slijedom skraćenica iz, recimo, Ratova zvijezda zvali samo BBI. B(i)B(i)Aj. Babin Bahati Izvršilac. 

Jer, nema šanse da digitalna verzija Milorada Dodika ne bi sadržavala njegove osnovne osobine, označene sa tri slova “K”: kupusar, kabadahija, kriminalac. Dakle, MD1959KKK, bio bi naziv modela digitalnog predsjednika Republike Srpske. Ako je nekome pala na pamet asocijacija na Dartha Vadera, molim lijepo, mašta vam na volju, ali nije se htjelo ići tako daleko. 

No, postoji jedan za kojeg, stvarno, ne želim da ga se zamijeni, barem ne dok traje njegovo ispitivanje u Tužilaštvu BiH i procedura koja ga na neko vrijeme može ostaviti iza rešetaka, tamo gdje je već odavno trebao biti. Čovjek koji se, vele obaviješteni, sa zadatkom Savezne službe pojavio u predratnom Sarajevu, koji je praktično pokorio grad, sagradio kule kao potvrdu vlastite moći, čovjek koji je kao nižu rasu tretirao novinare i urednike i koji je našu profesiju sveo na najniže moguće grane, već je dobio broj. Taj broj nije oznaka robota. Nego broj predmeta u kojem će kao pritvorena jedinka F.R. trebati objasniti čime se sve bavio u skidanju optužnica, šta je sve radio, kakav je njegov odnos s kiborzima i androidima koji imaju ili su imali neka realna imena (Delalić, Keljmendi). 

I kako je sve vrijeme vješto manipulirao sa svim vlastima. Da bi na kraju postao sama Vlast. Koliko god predsjednik Stranke za bolju budućnost (i to zvuči futuristički) ostane u pritvoru, stvari poslije toga neće biti iste, barem ne u percepciji svijeta kojeg baš ne interesira previše ko je kriv zato što živi tako bijedno, ali zna da je neko koga odvedu – zabilježen. 

I nije, da se, vratimo na početak – robot.  Nego čovjek. Utemeljitelj, Poslodavac i Industrijalac, kako sebe u posljednje vrijeme vlasnik Dnevnog avaza voli titulisati. 

A poslodavci koji će uzeti sve te robote da im rade umjesto ljudi, imaće jedan “mali” problem s robotima. Još uvijek ne znamo sanjaju li električne ovce, kad spavaju, u pritvoru ili ne, ali znamo da ni oni nisu idealni radnici. 

Troše struju.