Vlado

Ljubljanski filmski festival, 27. po redu, otvoren je 7. novembra i prvi se put dogodilo da ga otvara slovenački film i još dokumentarac. Film reditelja Mirana Zupaniča možda bi neko i zaboravio da nije čovjeka koji se zove Simon Popek, koji je film odabrao. U malim zemljama, znaju se dogoditi velike kulturne pojave.

Takva zemlja je Slovenija, a takvoj je pojavi ime - Vlado Kreslin. Film se zove Poj mi pesem, - Zapjevaj mi pjesmu, a govori, e to je sad malo teže, ali, recimo, o karijeri čovjeka koji, objektivno, neka mi bude dozvoljeno subjektivno pretjerivanje, među najvažnijim slovenačkim kulturnim proizvodima, uz Laibach i folk grupu Avsenik.

Eto, tako: život je mudriji od nas i ja nikad neću doznati šta bi bilo da jednom nisam bio izbjeglica, i da nisam čuo pjevača koji svojim glasom i crnom gitarom pjeva tugu u kojoj se svi skupa nalazimo. Ta je tuga ravničarska, on stiže iz Panonije, i njegove su najbolje pjesme malo “poravne”. Prvi put sam ga uživo čuo u Hotelu Slon. Tada je Evropa bila puna humanitarnih koncerata za Bosnu i Hercegovinu. Trebalo je izgledati da je svima stalo do nje, nekima je, vjerojatno i bilo. U ćošku za stolom sjedio je Vlado, i cijelu se večer nijednom nije nasmijao. Kad je došlo vijeme da odsvira svoj dio programa, otpjevao je svoje dvije pjesme, vratio se za stol, i nastavio piti.

Vidjelo se da mu nije dobro, ali nikome tada, na takvim susretima nije ni moglo bilo dobro. Svi smo jedni druge posmatrali kao uljeze, i svima nam je bilo pomalo neprijatno.

Kad sam shvatio ko je on, već sam bio i čuo da hoda po izbjegličkim centrima i svira izbjeglicama: koleginica Vesna Andree Zaimović već je svirala s njim, u bendu koji se, mislim, zvao Vali (Valovi). On je, pak, već imao ozbiljnu biografiju. Došao je iz malog mjesta Beltinaca, pokraj Murske Sobote u Ljubljanu, da bi studirao. Ekonomiju. Dočim, muzika će biti i ostati njegova životna preokupacija.

Svirajući i pjevajući, po grupama koje će poslije Buldožera nastajati u najzapadnijem dijelu nekadašnje Jugoslavije, stići će do benda koji se zvao Martin Krpan. Ognjen Tvrtković i Miljenko Jergović su doznali nešto o tome, mislim da smo u Sarajevu prije rata, čuli jednu ili dvije pjesme u radijskom programu. Kad jednom dođe dan osamostaljenja neko će se pobrinuti da Vlado Kreslin svira prije Boba Dylana. Kasnije će doći i R.E.M., i on će zasvirati s njima. I postati ikona.

Mi u Sarajevu prije rata, znali smo samo jednu pjesmu na slovenačkom: ona se zvala Zarjavele trobente, napisao ju je čovjek koji će kasnije poginuti u saobraćajnoj nesreći kao član Crvene Jabuke, i to je bilo sve. Dobro znali smo refren Praslovana, pjesme koja govori o tome kako se je neko naselio u naše gene. Teško se pjevalo na jeziku koji je nama blizak – samo najveći doajeni su imali ploču Tomaža Pengova Odpotovanja – i taj jezik bi za sve nad ostao neotkriven i nepoznat da ga , uz rat, nismo morali naučiti.

Sve kasnije se, što bi rekla stara kafanska poslovica – zviždi: pjesma Namesto koga roža cveti, umjesto koga ruža cvjeta postaće obaveznim dijelom repertoara kafanskih bendova koji drže do sebe, Vlado i ja ćemo se upoznati, postati prijatelji, meni će se dogoditi i to da mu kod izdavačke kuće Šahinpašić objavim i izbor poezije, a mi ćemo uz njegovu crnu gitaru otpjevati nekoliko pjesama skupa.

I sve to skupa, i film i poezija, i balade i rock and roll, u krajnjem i životi, ne bi bilo važno da nije dvaju činjenica koje su se u filmu, u noći otvorenja Ljubljana Film Festivala pokazale u svoj svojoj istinitosti.

Prva je to da u filmu nema nijedne pjesme koja nije slovenačka, osim Snijeg pade na behar na voće, sevdah standard kojeg su Vladu naučile bosanske izbjeglice. Ta pjesma, prosto stanuje u njemu, premda je pjeva s “čudnim” naglaskom, ali kroz nos, šarmantno, pomalo pimpekovski. Duga stvar je sasvim lična i ima veze samo sa činjenicom da je najvažniji dio Vladine karijere i života činjenica da je otišao u rodno selo, od preživjelih kafanskih muzičara napravio bend, i od toga napravio međunarodnu karijeru. Sa starcima od 75 i više godina odsvirao je, između ostalog Satisfaction, i pokazao da je autentičnost u radovanju zbog onoga čime se baviš, jedini pravi kapital koji čovjek za života može steći.

Vlado Kreslin je jedna od najvažnijih kulturnih činjenica male zemlje koja se zove Slovenija, ali to nije najvažnije. Najbitnije je da nije zaboravio ko je i šta se sve na trnovitom životnom i muzikantskom putu može dogoditi. Zato je film koji je i povod ovoga teksta velika stvar. Da nas podsjeti na savremenika i njegovu, prvenstveno, ljudsku veličinu.

Sve ostalo je manje bitno.