Panker s dušom narodnjaka: Rachid Taha (1958–2018)

Rachida Tahu sreo sam u Sarajevu. Bilo je to 2007. godine, kad su Evropski književni susreti bili jedna od glavnih kulturnih činjenica u gradu, a Francis Bueb sa svojom ekipom neumorno dovodio frankofone umjetnike i intelektualce. Dalo se tada upoznati zanimljivih i sjajnih ljudi, evropskih historijskih ličnosti: filozofa Edgara Morina, viteza španske emigracije za vrijeme Franca Jorge Sempruna, veliku glumicu Jeanne Moreau, legendarnu Jane Birkin…

Negdje u kancelarijama centra Andre Malraux, preko puta Markala, pojavio se tip visok dva metra. Bio je to Rudolph Burger, čija je eksperimentalna grupa Kat Onoma imala kultni status, uz razmjeran uspjeh na tržištu. Izgledalo mi je da mu je drago što sam znao da je u svojim traženjima otišao u na Istočnu obalu, i objavio album s jednim od najvećih bluesera - James Blood Ulmerom. U jednom je trenutku uzeo gitaru i odsvirao Passengera, onako šansonjerski, mangupski kako samo pravi macani znaju. Nikad dotad nisam čuo bolje odsviranog i otpjevanog Iggy Popa. Rekao je da mu je Sarajevo nekako priraslo srcu, i da bi napravio nešto za taj grad, i obećao da će napraviti koncert na koji bi doveo svoje prijatelje, među ostalim i Rachida Tahu. Nakon par mjeseci, u Domu mladih je održana svirka “Rock Forever”, na kojoj je uz Rudolpha i Rachida nastupio i sada već pokojni Jacques Higelin, ljevičar i pop – pjevač, čije su pjesme u sedamdesetim često bile zabranjivane.

Istini za volju, na tom koncertu Rachid nije davao sve najbolje od sebe: vidjelo se da je u Sarajevo došao više zbog toga da učini prijateljima, i posjeti zemlju o kojoj je eventualno nešto znao, nego na ozbiljnu svirku. Ipak, doveo je oudistu koji je svirao kao bog, a pjesmu Ya, Rayah, svoj najveći hit, cover Dahmana El Harrachija, svirao je jedno petnaestak minuta izvodeći raju da pjevaju ono stihoklepstvo – “jako, jako slabo srce zavodiš” – koje je nekad u taj vakat otpjevao Čola. Ya Rayah, za raju, reklo bi se. I neko gostovanje na BH Radiju, gdje smo razgovarali o svemu (prevodila je Azra Pita – Parente), a Rachid u jednom trenutku rekao:

- Ja sam punker i Arap, musliman i Evropljanin.

Takva sam i ti sama, što bi se reklo, samo što nisam Arap, nego Slaven.

To mu se dopalo. On je bio punker s dušom narodnjaka.

Sa Ovčara i tablaša

Mi, koji smo, potajno, voljeli narodnjake, a predstavljali se kao nosioci modernih trendova u muzici, u devedestim godinama prošlog vijeka, morali smo prihvatiti nove realnosti. One su izgledale ovako: ako nećeš da te izjednače sa papcima koji isključivo idu na okupljanja zemljaka na kojima udara ćirilo, a ne sluša ti se baš ni poprilično otužno rokersko odrađivanje nekih kultnih pjesama iz osamdesetih, ostaje ti World Music. Genije Peter Gabriel je odmah nakon što je prošao kroz progresivnu fazu s Genesisima shvatio ono što su pametni ljudi skontali nekoliko stotina godina prije njega: da bi Engleska (p)ostala velesila, valja sjesti na brod i poći preko mora. Prema jugu, naravno, pa dokle se se stigne: Afrika i Indija biće, i ostati glavni resursi. Za sve, od dijamanata do muzike.

Kad je Nusrat Fateh Ali Khan 1988. zapjevao u Posljednjem Kristovom iskušenju, Martina Scorsezea, ništa više nije bilo isto. Sljedeće godine nastao je label Real World, i stvari će se nepovratno pomjeriti u smislu upoznavanja muzike pravog svijeta. Michael Brook će s Nusratom napraviti Mustt, must, vjerovatno najvažniji album tog labela, a na zvučnike mainstreama širom svijeta će stići bubnjari, klarinesti, koristi, tablaši, frulaši, pastiri, i pjevači(ce) da dunjaluk konačno čuje kako su nastali blues, soul, bop, rap i ostali hopovi. Sa stanovišta etnomuzikologije i kulturne antropologije znatiželja, donekle, jeste bila zadovoljena, ali problem svake sinteze je ona vječita dilema: je li ‘pokupila’ sve, i je li ono što je ostalo izvan dometa, ili ispod radara, bitnije od onoga što smo čuli? Iznad moje glave i tada je lebdjelo pitanje – od čega su nastali narodnjaci? Vjerovatno iz istog jajeta, ali ono što je najviše ličilo na to nije bila zona engleskog, nego francuskog utjecaja.

Zalazak jednog od tri sunca

A stvar je, kao i obično stiže sa suncem, s Maghreba, a zvala se rai. Odnosno, zvalo se, jer je u alžirskom gradu Oranu, poznatom kao Mali Pariz, već u dvadesetim godinama nastao pokret koji je osim klasičnih islamskih stihova, htio pjevati i o nečem drugom. Osnov su, dakako, bile tradicionalne skale i makami, a pjevalo se svakodnevnim nedaćama i ljubavima. Evolucija tog žanra će se kretati, uglavnom, u dva pravca – prema klasici i prema što popularnijim oblicima – a onda će se pojaviti ključna figura za prodor preko mora. Rachid Baba Ahmed, bilo je ime producenta koji je, praktično, otvorio vrata raiu u svijet. Stavio je pjevača u centar zbivanja i okružio ga rock i pop instrumentima. Ubijen je 1995. godine, kad smo mislili da je naš rat jedini na svijetu, u vrijeme apsolutnog procvata raia u Evropi. Islamski fundamentalisti su ga likvidirali u Oranu, ispred vrata njegovog studija, jer je rai za njih grijeh, bio i ostao, ali nisu spriječili ekspanziju te muzike, koja je prvenstveno bila njegova zasluga.

Kraj devedestih je većinu pjevača rai-ja, koji su dodavši imenu cheb, (kako bi se razlikovali od starijih, tradicionalnih pjevača) dočekao u emigraciji. U Parizu je 1999. snimljen album Tri sunca, gdje nastupaju Cheb Faudel (Fadil, jakako), legendarni Khaled (Halid, u svim značenjima) i Rachid. Veoma uspješan, i svakako najrazvikaniji album producirao je gitarski filozof Steve Hillage. Neki od komada s te ploče su zaista fascinantni, a sve zvuči kao najbolji mogući, simfonijski upakovani narodnjak. Veselje u najljepšem odijelu.

I na kraju, kad stigne neka takva štura vijest, da je u svom domu, od srčanog udara u 59. godini umro Rachid Taha, čovjek kao da više nema što reći. Čovjek koji je spajao toliko ljudi, u sebi je nosio naizgled nespojive suprotnosti. A u svijetu represije, što više ljudi u srcu čovjek nosi, teže mu je u tom svijetu postojati.

Ya Rayah, Rachide.