Veliko srce, sudijske podvale i veliko hvala

Jasmin Mrkonja, nekada najbolje desno krilo na planeti, što je upravo ona pozicija koja je našoj reprezentaciji falila na ovom Svjetskom prvenstvu, najtačnije je definirao utakmicu s Tunisom: “Poznat mi je ovaj osjećaj. Zaslužio si da odeš, ali je odlučeno da ide neko drugi. Pitanje je samo koliko ćeš sve skupa sam 'pomoći' da se odigra scenarij koji su zamislili.”

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

U 55. minuti utakmice bilo je 24: 22. Završena je 27: 24. Nakon nerazumljivih odluka sudija Santosa i Fonsece iz Portugala, Tunis je prošao. I ne bi bilo nepravedno da je otišla BiH. No, glavu gore. Uz definitivnu potvrdu činjenice da rukomet ostaje sport u kojem neku ekipu sudije najviše mogu oštetiti i da IHF po konzervativnosti polako dostiže FIFA-u: neograničavanje napada, mogućnost da se više od pola situacija može suditi slobodnim sudijskim uvjerenjem, definitivno ostavlja previše prostora za manipulaciju.          

Ova rukometna reprezentacija je ponos ove zemlje i prema njoj se tako treba odnositi. Svaki od momaka koji je izborio odlazak na Svjetsko prvenstvo zaslužuje tretman nacionalnog heroja. Tu nema nikakve zamjerke: ekipa koja se na taj način borila, ostala kratka za završnice u kojima su falila dva ili tri gola, i sve to na Svjetskom prvenstvu, zaslužuje svaku pohvalu. "Niko nas nije nadigrao, završnica ostaje bez jedne atraktivne ekipe, i da smo išli na Španiju ili Katar, ne bi im bilo lako. Nismo bolji od Tunisa za deset golova, tako da ove odluke portugalskih sudija nismo mogli kompenzirati. Niko se od naših igrača nije požalio, istrpjeli smo nepravdu, i mislim da znam o čemu se radi. Nećemo se žaliti, ali žao mi je da IHF stvari uređuje na ovaj način, a na štetu jedne ekipe koja je pokazala da ima srce i karakter. Sretan sam zbog svojih momaka, osjećam se kao da sam pobijedio'', rekao je Dragan Marković nakon meča protiv Tunisa. Je li u pravu? Uglavnom jeste. Je li 100 posto? Nije.

Hvala!

Niko nije u pravu sto posto. Ono o čemu je trebalo misliti da po jedno krilo (Ovčina je i imao nominalnu alternaciju, Vražalić u prve dvije utakmice niti to), nije dovoljno. Veliki igrači izdržavaju velike pritiske, oni koji to (još) nisu, morali su imati zamjenu, da se ne dolazi u situaciju da se igra s dva pivota kad se ne mora. Ipak, pored terena se stekao utjecaj da bi u svakom slučaju IHF preko sudija u završnih šesnaest propustio Tunis, prije nego BiH. Imaju ovdje svoje navijače, veliki broj ljudi koji rade na ovom Svjetskom prvenstvu su Tunižani, imaju ovdje 3000 navijača i njihovo ispadanje sa SP-a u prvoj fazi "ranilo" bi Prvenstvo.

Za Bosnom niko neće plakati, osim nas koji smo osjetili nemoć na tribinama Ali Bin Hamad Al Attiyah Arene u Dohi. Baš tako. No, glavu, gore. Idu kvalifikacije za Evropsko, momci će stasati i opet smo tu. Ne bi se smio prekidati kontinuitet. Sve u svemu , za prvi put na Svjetskom, bilo je više nego dobro.

Za odlično, treba imati još nešto. Do čega se može, i s ovom ekipom. Uz određene korekcije, rekosmo, na različitim nivoima.

Bravo, momci. U petak protiv Hrvatske se stvarno ništa ne može očekivati, ali dignite glavu. Imate zašto.   

I hvala vam.