Subjektivna povijest loptanja na Balkanu (I dio)

Na početku, u Galatasarayu 

Izvori o počecima fudbala u Sarajevu relativno su šturi: ovdje kao da se nikada nije držalo do precizne arhive nečega što je moglo biti važno, ili što bi barem upućivalo na to šta je bilo prije. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

A prije je bilo svega, barem tako kažu narodne šale. Ono što nije šala, jeste da je u Sarajevo prva fudbalska lopta stigla 1903, i to iz Zagreba, a donijeli su je učenici gimnazije Emil Najšul, Feodor Lukač i Zdravko Jeftanović 

Nakon pet godina osnovan je i prvi klub: zvao se FK Osman, a nekoliko mjeseci poslije osnovani su i ostali klubovi s nacionalnim predznakom - srpska Slavija, hrvatski SAŠK, muslimanski Đerzelez i jevrejski Makabi.  

No, već u to vrijeme bilježi se i jedan Sarajlija koji igra fudbal na određenom nivou. Učenik Ismet Smajiš je 1902. godine doputovao u Istanbul, na učenje u “Mekteb Sultaniju”, čuvenu gimnaziju na Galatasarayu. Novinar Novog lista, ovako opisuje susret s vjerovatno prvim bosanskohercegovačkim fudbalerom: 

“…tada još silno carstvo pod žezlom umornog sultana Hamida, nije bilo tako trulo kao što je Zapad mislio. U Carigrad su stalno stizali nadobudni dječaci iz svih krajeva da u školi crpe znanje i vještinu, kako će kad starijih nestane, vladati i čuvati naslijeđeno dobro moćnih sultana…” 

Carstvo je za nekoliko godina, ipak, propalo. Ali, ostala je priča. Na kraju, preživi samo ono što uspije ispričati svoju priču.  

Fotografija koju vidite prikazuje klub iz jednog drugog grada, klub koji i danas postoji. Prvi utisak bi vas možda prevario, jer brke u fesovima izgledaju kao podmladak “Merhameta” ili udruženje sazlija, ali riječ je o prvoj šampionskoj generaciji Galatasaraya, najvažnijeg turskog kuba u povijesti. Prije desetak godina poslao mi je prijatelj Mesut Y. Tufan, istanbulsko-pariski fotograf i dokumentarist, jer se raspitivao o liku koji prekrštenih ruku, s brcima k’o u pravog Turčina, stoji drugi zdesna. Kriteriji takvih izbora su uvijek labavi, ali za njega se još smatra da je najbolji turski igrač u povijesti: Adnan Pirioglu, ili Milo Mljekar, odnosno Milija Bakić, Crnogorac iz Zabrđa kod Andrijevice, koji je u čuveni lyceum “Mekteb – Sultanija” i internat na Galatasarayu stigao s bratom Pavlom, kod strica Mitra, koji je bio konzul u Otomanskoj imperiji, i poslanik u crnogorskom parlamentu.  

O Milovom fudbalskom umijeću, dakako, nema snimljenog materijala, ali ga jedan od njegovih kolega iz škole opisuje kao zaljubljenici u fudbal šezdesetih Alfreda Di Stefana. “Novinar” je, vjerovatno, Turčin ali mu je jezik kao iz srca Crne Gore: "Crnogorac Milo, nogu dugih kao roda, agresivan kao leopard, niko mu se ne može približiti, udara loptu tako snažno kao čekić stijenu, loptom se u vis igra, saigrači se pred njim stide.”  

Sudbina će se kasnije gorko poigrati s njim, ali nije li svaka sudbina na Balkanu takva? 

Milo, odnosno Adnan, je nakon završetka gimnazije otišao nazad u Crnu Goru, ali, izgleda da nije dugo mogao bez lopte i Carigrada. Došao je natrag na Galatasaray, zbog fudbala i zbog vojne karijere: publika ga je doslovno obožavala, a po završetku akademije stječe zvanje oficira i neko vrijeme služi Osmanskoj vojsci u kojoj je imao čin konjičkog potporučnika. Sudbina će se kasnije gorko poigrati s njim, ali nije li svaka sudbina na Balkanu takva? Tome ćemo se možda nekad i vratiti. 

Elem, pored Adnana – Mila, stoji Ali Sami Yen, utemeljitelj i prvi predsjednik Galatasaraya. On je, inače, sin Sami-bega Frasherija, čuvenog otomanskog i albanskog intelektualca, pisca, izdavača i lingviste, nećak Abdyla Frasherija, kojeg možemo smatrati ideologom albanskog nacionalnog preporoda. Do njega je moj imenjak, Ahmed Robinson. Vala, ko mu je god nadio ime, k'o da je mene pit’o, a vjerovatno mu ga je dao otac Abdullah, prvi britanski musliman, uz prevodioca Kur’ana, vojnika i pustolova Richarda Burtona. Elem, Ahmed je upisan i kao osnivač skautske organizacije u Turskoj. Pored njega je Asim Teufik, koji je osim fudbalske slave imao i onu ratnu, da se borio na palestinskom frontu u 1. svjetskom ratu.   

Na slici su još Emin Serdaroglu, također borac iz balkanskih ratova, zatim Hamit Husnu koji nije pohađao lyceum, nego dolazi s političke strane iz partije jedinstva i progresa, i Fuat Husnu, kojeg možemo računati kao prvog fudbalskog profesionalca u Turskoj. 

U sredini sjede Ibrahim Dželal (nadimkom “Vuk”), koji je poginuo na frontu u Bagdadu 1917, zatim Mahir Sabri, prvi bokser, i avanturist koji je živio po svijetu – u Španiji, Francuskoj i Engleskoj – da bi se kao i svi “pošteni” Turci skrasio u Berlinu, gdje je završio kao vlasnik bara i prijatelj Bertholda Brechta. 

Do njega su Teufik Fikret, direktor škole, pjesnik, pisac i borac za demokratiju, zatim Hasan “Šejtan”, kojeg je cijeli Carigrad znao po njegovom šetanju po terenu, takozvanom “šepurenju”, te krajnje desno Bekir Sitki Bircan, naizgled kao stijena čvrst i moćan.  

U prvom redu, na zemlji sjede: Horace Armitrage, prvi stranac koji je kao igrač došao u Istanbul, britanski građanin, te izvjesni Idris, iz Manastira pored Bitole u Makedoniji, koji će poginuti u Libiji, tokom tursko-talijanskog rata 1911- 1912.  

Ratno stradanje će snaći i velikog igrača Mila Bakića, nakon što se život, rekosmo poigra s njim, baš kao on loptom: danas, u njegovom rodnom selu pored Andrijevice stoji spomenik, a Republika Turska se preko svoje ambasade potrudila da se zahvali Crnoj Gori za ovog izuzetnog čovjeka, koji je stradao nakon što su dvije njegove zemlje – zaratile. 

Kad je 1912. Crna Gora objavila rat Turskoj, Milo se kao i hiljade njegovih sunarodnjaka vratio u domovinu, vjerovatno žaleći za carigradskom slavom. Bile su mu 24 godine i raspoređen je u štab 3. divizije. Znao je turski, grčki i francuski jezik i bio član delegacije koja je pregovarala oko predaje Skadra. 

Porodično predanje kaže da se razbolio od kolere i umro u Kočanima 1913., dok je turska štampa objavila da je stradao od metka u borbama oko Skadra. 

Turske vlasi su tragale za njegovim potomcima, ali on se nikada nije ženio. 

I nikada se nije otkrilo koja je tačna verzija njegove smrti. 

Za ljubav prema igri nije presudan kvalitet. Također, znamo i to da godine postojanja u dobroj mjeri najbolji navijači, najveći zaluđenici i fudbalski bolesnici obično ne navijaju za najuspješnije klubove na svijetu – što je više poraza, i teških pobjeda to je i mitomanija veća  - nego, skoro redovno, za one koji nisu toliko eksponirani. Svugdje, osim, valjda u Istanbulu gdje se “zna”: ako volite fudbal, navijate za “međunarodni” Galatasaray ili “mladoturski” Fenerbahce. Istina ostaje još nešto i za zanatsko-čaršijski Besiktas. 

No, to je već neka druga priča.