Stvari koje trebate znati o Jadranu i koje vas ne mogu iznervirati

Najgora vrsta ljudi na moru su ekstremni turisti. Još kad su tetovirani…

Po dolasku na jadransku obalu, veliki broj ljudi kao da promijeni ličnost. Preko godine inače, smjerni i vrijedni yuppieji, manager(ice), IT – inženjeri, grafički dizajneri... u tih sedmicu ili dvije mora pretvore se u divlje robinzone željne avantura, koje često završavaju fatalno. 

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

Česi, izgleda, stoje na vrhu robinzonske piramide. Dobro što na dunjaluku nema naroda koji više voli more, ali otkako su otkrili ekstremni turizam to su – revije. Prije dvije godine dva su Čeha išla u osvajanje Velebita u japankama (more bit’ su od opreme imali i tange) i jedan je dibidus zaglavio, a jednog su spasilačke službe jedva izvadile ispod dinarskih stijena. Jedan Italijan je, opet, opalio s trideset metara visine s paraglajdera direkt u more, pa su sada uvedene sigurnosne pratnje.

Možda robinzon-turistima adrenalin diže i činjenica da svi imaju jedinstveno Europe assistance osiguranje, pa ih i to mami da skaču na glavu u avanture, jer će ucviljena obitelj naplatiti neku paru nakon sahrane u Budjeovicama ili na gradskom groblju u Žilini. 

Za one koji vole kopnene avanture, može ih se svezati u brdima da budu mamac za čagalje, divlje pse, poluvukove, koji inače obnašaju dužnost životinjske patrole: idu u ophodnju u parovima, love male sisavce i imaju zube prilagođene za jedenje strvine. Tako da i ako mamci ne prežive noć, imaju šansu da ih divlji psi dočekaju u zoru, što je njihovo omiljeno doba dana.  

Disciplina tog realityja, dakle, ne bi manjkalo: za one ne toliko ekstremne turiste mogu se organzirati ture na kojima se za 24 sata dobije mala flaša vode, dva drvca šibice i nož. Ustvari, tako bi trebalo spakirati sve učesnike “Survivora”, “Parova”, “Hotela Maldivi” i sličnih budalaština, pa da vide šta su stvarno (ekstremne) situacije. 

Za čitanje voznog reda brodova treba vam poznavanje logaritamskih tablica

Bez zajebancije, ljetovanje na Jadranu može biti idealni odmor ukoliko imate određena egzotična znanja: za čitanje voznog reda brodova treba vam poznavanje logaritamskih tablica, a treba vam i razumijevanje mentaliteta: nikada neće biti jasno kad je previše valova da neki brod ne isplovi, ali će vam, također biti drago da u zadnjem trenutku uletite na neki trajekt koji kreće za 15 minuta, suprotno svim redovima vožnje. 

Jadran koji iz svojih uspomena pamtimo mi stariji – a vjerovatno ne žalimo zato što je bilo dobro, nego što smo bili lijepi mladi i mršavi, a ne kao sad debeli i dlakavi – kao da je bio, nekako, jednostavniji. Kad hoćeš negdje na izlet, pitaš ko u selu ima barku, pa se ili sjaraniš s njim ili te on, pošalje u neku stvar, i stvar čista. Nije bilo ponuđača svih vrsta koji te od jutra zaskaču domorodačkim engleskim “halo, hir is bout for tur fortifajv minits tu d bič”.

Najčešće žrtve mobbing ponude su, izgleda, ekstremno pristojni Skandinavci, koji imaju sijaset lijepih običaja. Od toga, recimo, da ujutro iznajme ležaljke i malo iza podne ih odmah ostave, pa na njima ostatak dana može uživati globalna halaša i lokalna omladina, do toga da knjige koje pročitaju uredno ostave u kafani. Knjige, na engleskom, ali i na nekim od njihovih jezika, naravno, niko poslije njih i ne dohvati, k’o da su šugave. Ili, radioaktivne.

Vikinzi su, inače, vrlo simpatični, a omilili su mi poslije serije koju je snimio History: čovjek se divi njihovoj brutalnoj, ali čini se mnogo etičnijoj povijesti nego što je ova naša. Naš mentalitet je takav da smo se uvijek divili hajducima, uskocima, prevarantima, vazalima. Nije onda čudo da nam države nisu uspješne. Svi misle kako će zajebati porezni i fiskalni sistem. Jer, ko bi nahranio svu tu silnu birokratiju, sve te silne proslave i sve te zaslužne heroje. Ali, i tome su mudre vlasti doskočile. Organizirana je nagradna igra “Traži račune i osvoji kune”, u kojoj možete učestvovati, ako prijavite vlasnika objekta koji vam ne izda račun.

Tako će turisti prijavljivati horde izdajnika, i nadati se da će osvojiti pare koje će im platiti ljetovanje. U tome su opet najdalje otišli Česi, za koje igra “A gdje je račun?” traje sve do 7. oktobra. Ostali stranci igraju nešto manje ekstremnu verziju ove igre koja se zove “Molim račun”, Domaćini, inače, kažu da su pri plaćanju najgori Britanci, koji idu dotle da ne žele platiti flašu vode ako je nisu popili do kraja (valjda, misle, da vlasnik poslije njih malo gucne, da se ne baca). Inače, Englezi i ostali kraljičini podanici dolaze “najspremniji” na plažu. U malim frižiderima nose pive, nepodnošljivo galame, dovečer kad se napiju, povraćaju preko ograde u more. I skoro svi su tetovirani, što je, fakat nepodnošljivo.

Živjelo more i ljenčarenje na njemu

U naš vakat, tetovirali su se uglavnom jalijaši, ili tako ljudi iz ekstenzivnijih sredina, koji su svoje uspomene iz JNA, ili iz murije, ili neku besmrtnu ljubav, pa su sa ramena i ekstremiteta balkanskih mužjaka obično sjali znakovi kopnene vojske i mornarice i godina služenja. Dakle, sidro, Pula i neka 1972. godina gdje je majstor provodio svoje vojničke dane. Uz to, znalo je stajati i srce i u njemu ime – Zehra, Ivana ili neko treće – znak beskrajne ljubavi, koja nikada neće prestati, baš kao što je tetovažu (bilo) nemoguće izbrisati. Kasnije je “umjetnost” tetoviranja polučivala i neke fantastične rezultate, jer su jalijaši u inat komunističkom režimu po sebi crtali džamije, crkve i ostale vjerske objekte, ili jednostavno – slike iz života. Jedan majstor je dao da mu na ramenu nacrtaju nekadašnju nezaobilaznu užinu iz socijalističkih osnovnih škola. Frtalj onog starog hljeba iz granapa, i deset deka salame, deblje narezane rukom prodavačice u lokalnom granapu pored škole. 

To je nekada izgledalo opskurno, ali šta bih danas dao da u poplavi nekih “umjetničkih” tetovaža, znakova starih i novih civilizacija, zmajeva, biblijskih citata i latinskih mudrosti ugledam neku tetovažu koja korespondira s nečim što je neko doista živio. Jer, sve mi ta tetovirana tijela, cijeli taj piercing&tattoo culture of business, izgledaju kao da su izašla iz Igre prijestolja ili nekog drugog (polu)realityja koji povijest zamišlja kao videoigricu, a život kao borbu za sakupljanje poena koja vas vodi na viši nivo te iste igre. 

Zato, živjelo more i ljenčarenje na njemu: moja su znanja tom konceptu sasvim nepotrebna, nemoguće je pokrenuti školu remija, lore ili table ko manje, i objasniti ponos na uspjeh kad se dodavanjem glavama “ispimpla” dvjestotinjak puta. To više nikome ne treba. I nije “in”. Ali je moje, baš kao i komad neba kojim promiču galebovi i zmajevi, i na kojem ostaje trag aviona.