Stid i strah: I ja sam Charlie!

Zašto su pucnji u novinare Charlie Hebdoa, zapravo, pucnji u nas?

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Šta god da se u srijedu 7. januara 2015. desilo u Parizu, a desio se teroristički napad na humoristički, lijevi, liberalni i humanistički časopis Charlie Hebdo, u kojem je ubijeno najmanje 12 ljudi – odnos prema religiji, u ovom slučaju islamu, neće biti isti. Oni koji misle da je ovim napadom na svoje konačno došao Samuel P. Huntington, čuveni propovjednik teze u Sukobu civilizacija su, najvjerovatnije, došli na svoje. Stav o tome da su se multikulturna društva održala još jedino u metropolama – kojem je uvijek bio sklon i ovaj hroničar – polako se topi pred najezdom idiota koji s kalašnjikovima i bacačima upadaju u redakcije i ubijaju karikaturiste, novinare, pisce, policajce…

Pariz, Grad svjetlosti i možda najvećeg stupnja tolerancije kad je u pitanju koegzistencija kultura i religija (suživot je, zaista, imbecilan termin) je, čini se, iako je takve stvari teško uspoređivati – dobio “svoj” 11. septembar. I to od idiota koji su kao samozvani plaćenici odbrane lika i djela poslanika Muhammeda. Idiota koji sebi uzimaju za pravo da ubijaju zbog toga što im se ne sviđa nečiji politički stav.

''Skidajte me odavde, ja sam celebrity''

U ovakvom trenutku nema i ne smije biti iznimaka: svako ko na bilo koji način traži opravdanje za napadače na Charlie Hebdo, “jer su se njihovi karikaturisti igrali nedozvoljenim stvarima” ili je budala, ili je podlegao strahu u kojem je dobro dok se tako nešto ne desi njemu ili njoj, njegovim prijateljima, njihovoj redakciji.

Ubijeni su ponajbolji francuski satiričari, ljudi kojima se teško mogla naći (profesionalna) mrlja. Kad je, recimo, krenulo curenje informacija iz Vatikana da vrh katoličke Crkve razaraju finansijske i gay afere, zbog čega je, na kraju, bivši papa Josef Ratzinger morao prepustiti vodstvo nekompromitiranijem i liberalnijem Bergogliu, Hebdo je objavio naslovnicu u kojem kardinali u svečanim odorama uredno stoje u “voziću”. Kad je u istom kontekstu izbila pedofilska afera, Hebdo je opet reagirao ismijavanjem, onako kako najbolje zna. Kritizirajući proboj reality showa na državne medije prije desetak godina, Charlie Hebdo je na naslovnicu stavio kamere koje snimaju razapinjanje Isusa Krista, koji viče: “Skidajte me odavde, ja sam celebrity!”.

Stephan Charbonnier, poznatiji kao Charb, bio je na crnoj listi Al’ Qaide od 2012. godine, nakon što je objavio seriju karikatura, od kojih je, valjda, najjača bila ona u kojoj se Muhammed žali da je “stvarno teško biti obožavan od idiota”. Upozoren da mu prijeti likvidacija odbio je šutjeti, i zatvoriti novine. U intervjuu Le Mondu je rekao: “Žao mi je, ali ne osjećam se tako da olovkom ubijam ljude. Ako neko želi da učini zlo, uvijek će naći razlog za to”.

Samo šest mjeseci mlađi od onoga koji ovo piše, Charb je osjećao šta ga čeka: “Nastavit ću se rugati islamu sve dok on bude banalan kao i katoličanstvo. Nemam djece, nemam auto, nemam kredit, ono što imam reći možda jeste malo pompezno, ali više volim umrijeti stojeći, nego živjeti na koljenima”.

Jedna od posljednjih karikatura koju je Charlie objavio uz tekst “još nema atentata u Francuskoj” prikazuje islamskog teroristu s kalašnjikovom koji poručuje: “Do kraja januara još imamo vremena da vam poželimo najbolje želje za Novu godinu.”

Tako je i bilo: dvojica istreniranih profesionalaca, hladno, zločinački, proračunato, bez ikakve samilosti koju (kao) propagira religija koju “brane”, ušla su u redakciju i ušutkala novine i novinare koji su, kako pišu ovdašnji idioti koji ostavljaju (plaćene) komentare po portalima tipa “Allahu ekber”, i “dobili što su tražili, svetinje se ne smiju ismijavati”.

Ako se tako štiti islam, i ako su to svetinje, onda - “bez mene”. I ja sam Charlie, kako bi rekla poruka solidarnosti i sućuti s kolegama. I ne bojte se, nikoga neće spasiti uzmicanje pred “vrijednostima” Kalifata, jer on određuje koliko slobode i humora treba biti u društvu, a njima je uvijek previše. I premalo glava koje treba skinuti, bilo mačem u pustinji, bilo metkom u Parizu. Jednog od policajaca koji je ubijen pred Hebdoom, nije spasilo što je moj imenjak: Ahmeda Merabeta od “ovjere” metkom nije sačuvalo to što je musliman, baš kao što ni bilo kakva odmazda za ovaj čin neće otići u pravom smjeru. Niko neće rasturiti brigade smrti Al Baghdadija na Bliskom Istoku. Nego će u Francuskoj, najvjerovatnije, pobijediti Nacionalna fronta, koja će pojačati restriktivnu politiku prema useljenicima, zatvarati arapske useljenike, oduzimati im pasoše i radne dozvole, i još više radikalizirati tu nesretnu populaciju. Neće stradati nalogodavci, niti bogati trgovci naftom, nego sirotinja, čistačice, prodavci kebaba, oni iz čije se druge generacije i regrutiraju ubojice i zlikovci. Ovakva reakciju, recimo, katoličke inkvizicije u Evropi mogla se dogoditi prije pet vjekova, što otprilike pokazuje na kojem je evolutivnom stupnju islam za koji se bore oni koji ga na ovakav način podržavaju.

Samo tako se zlu može stati ukraj

S druge strane, ovaj napad će ostaviti dalekosežne posljedice na položaj muslimana: stvorena je atmosfera u kojoj će svaki kršćanski radikal sasvim legitimno moći povesti svoje istomišljenike u obračun s komšijama, neku vrstu “Kristalne noći”. Poslije ovoga, niko više nije siguran.

Zato danas ne treba tražiti nikakve isprike. I ne treba relativizirati. Treba reći: “I ja sam Charlie”. Samo tako se zlu može stati ukraj. A zlo ne bira koga će, kad i gdje udariti.

Zlo samo hoće da nas uvede u svijet u kojem imaju dvije kategorije: “mi” protiv “njih.” U svijet bez nijansi, svijet totalnih podjela, postapokaliptičnu pustinju u kojoj će, čini se, biti najgore imati dva atributa: biti musliman, i imati smisao za humor.

Sad bi moglo biti jasnije zašto sam i ja – Charlie.