Sin Vijećnice, Majka Neukusa

...Merlinov koncert s hajrom prošao, i dokazao nevjernim tomama i zlobnim hejterima da je "on, ba, najveća mušćka regijonalna zvijezda i da ko njega ne voli, ne voli Sarajevo, Bosnu, Bošnjake i općenito sve što je naše". Televizije, uglavnom, nisu iznenađivale, na većini kanala udarao je ćirilo, Rada, Nada, Dara, Cec(ilija)a, i naravno, Džej, a za najveće iznenađenje pobrinula se Radio Televizija Republike Srpske, koja je, iz ne zna se kojeg motiva, ugasila neki grozno ozvučeni Cecin koncert i pustila ni manje ni više nego Laibach, i to s Tjentišta! Sa sve omiljenim bluesom onoga što ovo piše, See my grave is kept clean Blind Lemon Jeffersona.   

Koja li je muka i nevolja natjerala urednike Dodik TV-a da skinu Cecu i odvrnu Laibach, to bi stvarno valjalo doznati: ako su razlozi estetske prirode, onda bi Nekome valjalo i javno čestitati, jer ne ruši se gnijezdo lako dok je Arkan mrtav, da parafraziramo jednu od legendarnih narodnih pjesama koju izvodi Šaban Šaulić, taj ekskluzivni gost proslave stogodišnjice 1. svjetskog rata u Sarajevu, u režiji Harisa Pašovića. Nas je pamet davno napustila i mi smo već odavno postmoderna buvlja pijaca: nigdje, valjda, kao u Sarajevu pamet ne traje tako kratko, i nigdje se ljudi toliko ne vole baviti uzrocima, a toliko uživaju u ogovaranju posljedica.

Pa je tako predstavljen i idejni projekt rješenja za hotel koji bi, ako se izgradi, dominirao krajolikom iznad Sarajeva. Mogući investitor, bez konkursa, ali valjda u talu s vlastima, je izvjesni poslovni čovjek porijeklom iz Krajine, a u Berlinu vodi bosanski restoran. Neootomansko kvaziorijentalno konzumerističko čudo imalo bi biti visoko 80 metara, dugo 165, a široko 54 metra, popularno je nazvano Sin Vijećnice. Sin Razmetni, a Majka Neukusa, na sebe neće navući prokletstvo Majke Vijećnice, jer, izgleda neće ni biti realiziran u partnerstvu Općine Centar. Naši se arhitekti nisu baš proslavili u ovom tranzicijskom (čitaj: otimačkom) periodu, ali da ne bude da ih stalno špotavamo, u ovom slučaju su skoro jednoglasno sasjekli objekt, koji bi trajno izmijenio vizuru Trebevića. Vjerovatno bi nam svima bilo bolje da su u još nekim slučajevima – recimo, onom izgradnje Reisove rezidencije na Kovačima – tako nastupili, ali izgleda da sila u nekim slučajevima boga ne moli, pogotovo ako se predstavlja kao direktni zastupnik svevišnjeg na zemlji. Bilo kako bilo, na Kovačima će ostati rupa, a na Zlatištu neće, jer je postavljeno i pitanje konkursa, a čuju se mišljenja o tome da je ova grdosija i svojevrsno zauzimanje teritorija, da se sad ne izražavamo ružnim riječima.

Još će, na kraju, ispasti dobro što je zemlju na drugoj strani istog brda, srpskoj, kupio šeik Mohammed bin Saqr al Qasimia, koji na toj lokaciji želi izgraditi adrenalinski park, što je podiglo hormone srpskih boračkih udruženja koja su pobjesnila što je šeikov nijet poremetio njihov plan o izgradnji (adrenalinskog) krsta iznad Trebevića. Sarajevo iznad Trebevića, bićeš ponos arapskoga tića, rekla bi opet parafraza narodne pjesme, jer nama, definitivno, ostaje samo da pjevamo, i to što bi narod rekao borbene, jer nam se grad i zemlja rasprodaju i nagrđuju, a mi manje više mirno gledamo kako se sve to odvija. Na horizontu iznad Zlatišta visi milion pitanja: koliko su ovakvi „planovi“ dio strategije o jeftinom otkupu zemlje, kome pada na pamet da gradi bez konkursa, hoće li u objektima kojima su vlasnici strani državljani naši radnici raditi pod ponižavajućim uvjetima po kojima rade gastarbajteri u zemljama iz kojih investitori dolaze? I, posljednje, ako ne i najvažnije: na koji će način Bosna i Hercegovina platiti ovakav neodgovoran odnos prema vlastitoj zemlji? Odgovor se naslućuje, a ako i ne zaboravimo tradicionalni rasizam naših naroda, moglo bi se desiti da se jaz između „naših“ i „arapčina“ produbi dotle da se ovih vremena sjećamo kao dobrih.

Jer, u jakoj državi nema bojazni da će investitor ma koje vjere bio – a vidimo da (ni)je bitno da je brat musliman – bitnije utjecati na urbanističku, arhitektonsku i kulturnu jezgru neke cjeline, dok u se slaboj, poput naše stvari „rješavaju“ korupcijom. Najveći broj firmi preko kojih arapski investitori ulaze u BiH su fiktivne, odnosno nelegalne.

Zato ako sljedeći put pogledate na Zlatište i tamo vidite poslovno-sakralni objekt u kojem je moguće istovremeno moliti se bogu, kupovati, ostaviti djecu u igraonicu, trgovati na berzi i prijaviti se za neku paramiliciju na Bliskom Istoku, nemojte se previše iznenaditi. To je lice našeg poraća, Sin Vijećnice, Majka Neukusa.

Disko, mesdžid, buregdžinica, salon za uljepšavanje i kladionica. Sve u jednom. Nizašta.