Sarajevo Football Festival

Bez obzira na to kako prođu ovi dani koji u toku godine najviše podsjećaju na praznik, čini se da ćemo ih najviše pamtiti po – fudbalu. Ima neke pravde da je tako, jer filmske zvijezde ljudi pamte dugo nakon što prođe njihov zenit, a s fudbalom je tako da slava traje dok su igrač i tim jaki, i pobjeđuju. S druge strane, opet je tako da je dobrih filmova manje nego dobrih utakmica, pa se Pravda, ipak, nekako zadovolji. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Jer, ko se danas, osim teških “bolesnika” sjeća Borussije iz Monchengladbacha i činjenice da je gost Sarajeva u ovoj fazi Lige Evrope, u trenucima kontekstualizacije njemačkog fudbala kakvog ga poznajemo danas – bio klub ravan Bayernu iz Munchena. Ako ne i bolji: ako ste se već iznervirali, i mislite “šta ovaj sad priča bajke i uvlači se pitarima?”, evo argumentacije: u sedamdesetim godinama 20. stoljeća Borussia M’gladbach bila je prvak pet puta, jednom druga i jednom treća u prvenstvu. Za to isto vrijeme, Bayern je osvojio četiri njemačke (i tri evropske titule). 

Okosnicu reprezentacije koja je 1974. osvojila Weltmesierschaft, jesu činili Bayernovi igrači, ali su oni koji su bojili njemački fudbal nešto drukčijim bojama, od onih čelične discipline i maksimalne prednosti, igrali u Gladbachu: Rainer Bonhof, odbrambeni igrač razorne ljevice, možda i najjače ikad viđene, jer je jedna od najvećih muka bila šutnuti kišom natopljenu Europa Cup loptu, a njegove su letjele poput topovskih đuladi. Zatim Urlich Stieleike centarhalf i vezni nevjerovatne elegancije, kasniji Realov igrač, kapiten reprezentacije i naravno Borussije legendarni bek Berie Vogts i Jupp Heynkecs, vječiti drugi na listi Bundes strijelaca, ali čovjek koji je svojom trenerskom karijerom kompenzirao taj zaostatak za velikim Gerdom Mullerom. 

Izađite na balkone, pozdravite šampione

I zato, neka priča ko šta ‘oće, ali je za ovoga hroničara, a bome i za nešto širi auditorij  “glavna” klupska utakmica u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća bilo finale tadašnjeg Kupa šampiona između Liverpoola i Borussije M’gladbach. Iz mnogo razloga: prvo, bilo mi je deset godina i tada se počinju stjecati prva prava znanja o svijetu koji te okružuje. Tada počinje šestogodišnja dominacija engleskih klubova na evropskoj sceni, i to u trenutku u kojem ta zemlja isijava potpuno drukčiju energiju nego danas: elem, u godini koja se računa za ključnu kad je u pitanju punk, na Olimpijskom stadionu u Rimu sastali su se Borussia M’gladbach i Liverpool čiji sastav i dan danas ispucam brže nego nagrađeno dijete iz mejtefa - fatihu. Clemence, Neill, Jones, Smith, Kennedy, Hughes, Keegan, Case, Callagan, Highway, McDermott. 3-1 za Engleze, i čudo na terenu, malo desno krilo koje će zapamtiti svijet i koji će nakon te titule provesti tri godine u HSV-u, klubu koji će nakratko istrgnuti njemački primat Bayernu, i postati i prvak Evrope. Kevin Keegan nije stigao na Koševo 1981, i nije učestvovao u prolasku Hamburgera, kao ni u njihovoj evropskoj tituli godinu kasnije.  

Sve u svemu, saberi – oduzmi, Sarajevo teško da je u posljednjih trideset godina igralo važniju utakmice od one s Monchengladbachom. Nakon što je ljubav inicirala entuzijazam, entuzijazam pokrenuo rad, zatim je taj rad pravilno usmjeren pa se dočekao i neko ko bi uložio novce, Sarajevo i njegovi navijači, imaju to što imaju. Klub koji može dobiti i evropsku utakmicu u gostima i izgubiti bod na domaćem terenu, i zabiti fantastičan gol, i primiti pacerski, ali sve to se događa u jednom sasvim novom, čini se zdravom, pobjedničkom okruženju, nimalo sličnom dominantnom kontekstu koji nas okružuje, i u kojem sve to skupa nastaje. 

Vincent Tan, utrpan

Ako je Fudbalski klub Sarajevo u 90-im godinama prošlog stoljeća i u prvoj deceniji ovog isijavao regresiju, depresiju i onu vrstu negativne energije koju je u političkom kontekstu širila SDA, danas se može reći da su oni jedna od svjetlijih tačaka današnjeg Sarajeva i sporta u njemu. Zahvaljujući prevashodno vlastitim snagama, ljudima koji su znanja stečena na drugim planovima donijeli u klub koji vole, najčešće radeći volonterski. Potom se, kako smo rekli, pojavio biznismen Tan, malo komično utrpan (btw, ima li iko da kaže da dres ne ide u pantalone s kaišom, ili daje previše para da bi ga se upozoravalo?) i stvar je polako krenula. 

Dokle će sve to skupa ići i šta su krajnji dometi, to ne znamo – ali da je lijepo što ćemo vidjeti (evropsku) utakmicu pred punim stadionom – jeste. I da je važno da se (FK) Sarajevo izvlači ispod stereotipa državnog ljubimca kojem ništa ne pomaže, jer je faustovski prodao dušu đavolu, važno je. 

Kako god prođe večerašnja utakmica, “Pitarima” će valjati čestitati, jer su u jednom teškom trenutku opće krize ispričali jednu lijepu priču, i pokazali da se može. To što Borussia danas nije ona iz zlatnih vremena, a jača je nego onda kad su u njoj plesali Oliver Neuville, ili Marko Marin, ne mora značiti ništa. 

Svako vrijeme ima svoje junake: ako Sarajevo ispadne, bit će to očekivano, napravi li nešto ozbiljnije, bio bi to festival koji bi trajao više od deset dana. Kad već živimo vrijeme festivala.