Razglednice

I još, ako se u jednačinu udjenu sjećanja, onda nema, ono što se kaže, ni makac. A sjećanja obično pokrene neki detalj, neki ružin pupoljak sa sanki, kao u besmrtnom filmu Građanin Kane. Pupoljak koji ispadne pokretač svih naših akcija i snova. I onda nema nazad. Ma gdje bio. Građanin.

U ovom slučaju, sjećanje su pokrenule dvije sasvim različite stvari. Prva je da je Svijet konačno i trajno poludio: dok se s rezultatima utakmica smjenjuju vijesti kakva je ona da je jučer izvjesni manijak u predgrađu zaklao policajca i njegovu ženu, i pred smrt najavio da će EURO u fudbalu biti pravo groblje – odgovornost za napad je, naravno, preuzeo IDIL – drugim okom pratim hoće li se navijači Rusi i Englezi konačno potamaniti. Novi “hit” na društvenim mrežama je video u kojem engleska stoka baca kovanice eurocenti malim Romima, da bi ih ismijavali. Čudan neki način da se pokaže kulturna dominacija: baš bih volio da neki mali Rom, kao birvaktile pred kinom “Radnik”, nakon gledanja filmova o Bruce Leeju i napornih treninga, na nekom huliganu ćelavcu pokaže savršenstvo tehnike udarca nogom u bradu, mjesecima treniranu u nekoj baraci. Sa ćurkama ne može drukčije nego magareći, zapisao je prije skoro 150 godina utemeljitelj srpske komediografije - veliki Jovan Sterija Popović.

Drugi detalj je vrlo ličan. U inbox je stigla pozivnica na izložbu, u kojoj stoji jednostavan tekst. “Srdačno Vas pozivamo na otvaranje izložbe Pozdrav iz Sarajeva 1993., petak 17. juni 2016; Galerija 11/07/95, 12.00 sati.“ Kratko i jasno. I razglednica: logotip Coca-Cole, stiliziran, odnosno slova pretočena u natpis Sarajevo, i ona jarka crvena boja globalno možda najvažnije reklame u povijesti.

UNICEF, djeca i Warhol

I onda, bujica: ne znam tačno kad sam prvi put vidio te razglednice koje je napravio Dizajn Trio, bit će da je to bilo u Ljubljani, negdje kad se rat primicao kraju, i moram reći da bih izmišljao ako bih rekao da su me u tom trenutku previše dojmile. Nama koji glavninu rata nismo proveli u Sarajevu, nekako, nije bilo do šale na taj račun, iako su nas naši prijatelji koji su se došli vidjeti s nama skoro pa ismijavali zbog toga. Teško je to objasniti, ali je tako: čovjek izmješten ne do kraja svojom voljom, izbjeglica dakle, ili se sasvim želi udaljiti od patnje koju je ostavio, ili se previše želi identificirati s njom. Ali, to ne vrijedi objašnjavati nikome ko nije bio u takvoj poziciji.

Egzodus iz Sirije koji se još uvijek događa pred očima svijeta poučio nas je da sudbine izbjeglica malo koga zanimaju. Oni (mi) su (smo) samo brojevi, dok ne postanu UNICEF-ovi ambasadori. Ostalo su priče za malu djecu. I veliku literaturu.   

S druge strane svih tih priča je humor: veliki broj ljudi koje znam preživio je zahvaljujući smislu da se zajebavaju i u najtužnijim, najgorim situacijama. Jedino što, valjda, treba biti sveto, u ovakvom svijetu je smisao za humor. I to na vlastiti račun. Kad je Andy Warhol 1962. godine naslikao i izložio 32 konzerve Campbell supe u Muzeju MOMA u New Yorku, to je bilo shvaćeno kao akt ismijavanja stalnog ponavljanja i uniformiranosti tadašnje svijeta oglašavanja i konzumerizma. Bio je to bitno drukčiji svijet od onog današnjeg: svijet Hladnog rata u kojem se sloboda govora na Zapadu podrazumijevala, pod uvjetom da ne veliča ono što vlada većinom Istoka, dakle socijalizam, odnosno put u komunizam. Bio je to svijet u kojem se poklonjenje žrtvama nije koristilo kao predizborni pirotehnički trik, i svijet u kojem su ljudske i etičke reakcije bile legitiman dio politike. Bio je to svijet u kojem je izgledalo da svi imaju podjednako malo – naravno da su i tada postojali oni koji imaju više – ali nisu izgledali tako bahati, primitivni i nisu bili toliki ignoranti. I nisu bili isključivo političari. Ili vezani uz koruptivne tokove politike. I nije ih bilo tako malo.

Osim toga, bio je to svijet koji možda ni po čemu nije bio bolji od današnjeg, osim po nekakvim malim, sitnim pažnjama kojima smo se radovali. Ne znam koja je količina radosti današnjeg djeteta ekvivalent tome – niti se te stvari mogu izmjeriti, niti, uostalom, treba – kao kad smo mi rođeni u šezdesetim dobijali prve lopte ili all-starke!? Svijet je tada izgledao sporiji, vijesti nisu bile nevažne u trenutku objavljivanja, a jedan od pouzdanih znakova da neko misli na vas tamo gdje mu je lijepo. Sve ono što je trebalo reći – “dragi moji, ovdje nam je lijepo, super se provodimo, vrijeme je, bla, bla,” – stajalo je na licu karte, na kojoj je stajalo: Pozdrav iz…   

Kada Zapad zakasni

Koliko je samo fotografija Dubrovnika, Praga, Ljubljane, Sarajeva, Pariza, Londona, Skopja ili Mostara krasilo frižidere i regale, kakve su se sve ljubavi rađale i prestajale, kakve sve slatke laži stajale na poleđini fotografija Eiffelovog tornja, Karlovog ili Starog Mosta? Cijeli jedan svijet koji je nestao najezdom aparata koji vas lociraju bez pitanja i vaše volje, svijet bez sitnih pažnji.

Razglednice Trija na kojima su persiflaže Coca-Cole, loga Hollywooda ili Munchovog krika (bile) su vapaj jednoga svijeta koji je trebao preživjeti u Sarajevu u devedesetim godinama. Te razglednice, na sličan način kao i Warholove Campbell supe ismijavaju osnovne postulate Zapada, podrazumijevajući da su ti simboli i simboli demokratije. U tom smislu Zapad je zakasnio, a demokratija (p)ostala – potrošačka roba. S ograničenim rokom trajanja.  

I kad je na kraju rata izgledalo da će demokratski sistem vrijednosti , ipak, preživjeti, došlo je poraće. Kao i šarene razglednice, nekadašnje vrijednosti je pojelo vrijeme. Vrijeme bez sitnih pažnji. Vrijeme financijskog kapitalizma, Facebooka, selfija i geolokalizacije. Paradoksalno, one vrijednosti za koje se Sarajevo borilo u ratu, u poratnom Sarajevu su se raspale kao kula od karata. S druge strane, simboli koje su Triove razglednice prikazivale (i ismijavale) - preživjeli su, jer ispada da je vječan samo – profit. Danas, Triove razglednice stoje kao svjedočanstvo da ironija nije ništa drugo nego jedan od načina da se slabi našale na račun jačih. I nasmiju. Kako cijelome svijetu, tako i samima sebi.

Jer, cijeli je naš svijet jednom bio na razglednicama. I otišao, na kosmički otpad svemira. Iz kojeg vire stari natpisi: Coca-Cola, Hollywood, Campbell soup, pozdrav iz Mostara, Vukovara, Faluje, Damaska, Pariza…

Ali, to je jedini svijet koji imamo. I kojeg nam se vrijedi sjećati.  Makar i preko razglednica.