Ramazansko licemjerje

Pukao je top na Žutoj tabiji i počeo je ramazan. Mjesec posta kojim muslimanski vjernici širom svijeta trebaju uzdržavanjem i molitvom doći do prosvjetljenja i dubokog razumijevanja u samima sebi. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Ramazanski post, između ostalog, služi i tome da se oni koji imaju više, uzdržavanjem, sjete i onih koji imaju manje, i ne mogu jesti nekoliko puta dnevno. Narednih mjesec dana – a bilo je, da se, ne lažemo i u “komunizmu”, samo bez topovske pucnjave – Sarajevo i drugi bosanski gradovi, ući će u jedan, blaži sporiji, i kontemplativniji ritam. Za koji se slobodno može reći da više odgovara ovoj sredini, nego jurnjava, previsoki neboderi i preveliko blještavilo. 

Ropski karnevali

Posvemašnja festivalizacija društva donijela je praksu da, valjda sve, mora imati svoj festival. To, osim što je banalno, ima, čini se, i jednu sa suštinom vjere nespojivu karakteristiku: svaka je vjera tišina, duboko čišćenje i raščišćavanje samoga sebe. Vjera je u srcu, reklo bi se, a ne u plakatnom oglašavanju i vanjskom zaklinjanju u nju. O ramazanu se desi i to da se neke bogomolje, koje duh naroda zove “kadrovskima”, ispune novim, “podobnim” kadrova za daljnje napredovanje, pa se relativizira i stvarna namjera posjete i molitve. 

No, to je kod nas najčešće tako: kod nas, uglavnom, vlada mentalitet fukare, a on je ponizan, skoro ropski. On vrlo rijetko ljude gleda u oči i saopćava im svoje mišljenje, djeluje zakulisno, i nema iskrenu otvorenost prema drugom. Tom mentalitetu vanjski sjaj služi samo za pokazivanje. Nikako ne za harmonizaciju ili eventualno zato da se osvijetli put. Svijetle mogu biti samo njihove kuće, zgrade, objekti, a narod valja držati u mraku, zatvorenog u predrasude, siromašnog i ropski obespravljenog.     

Ramazan je i vrijeme u kojem se pričaju poučne priče, i u kojem se u kontemplaciji nešto i nauči.

Mi imamo nesreću da živimo u vrijeme u kojem država, vlast, privreda, i na kraju pojedinac nisu uspješni. Imamo najmanje zaposlenih mladih u regionu, najmanji indeks privrednog rasta, najmanju stopu rasta stranih investicija, i najsiromašniji smo u Evropi. 

Za to isto vrijeme gledamo povećanje obima gradova i nastajanja velikih objekata u njima. Sve to, još uvijek spada u onu osnovnu fazu kapitala, brutalnog i neumoljivog, kojeg nikakva metafizika – pa bila ona i vjera – suštinski ne zanima, jer mu oduzima vrijeme. Jedino što kapital zaista zanima je profit, a nejednakost njegovog raspoređivanja u tzv. tranzicijskim zemljama poput naše je apsolutno vidljiva. 

Cijena, prava sitnica!?

Jednostavno, narodski kazano: voziti se u najskupljim automobilima, dizati velike objekte, putovati po svijetu, koristiti sve pogodnosti (kapitalističkog) svijeta, a pozivati se na religijske vrijednosti i zaštitu nacionalnog pitanja je – licemjerje. I u religiji se smatra velikim grijehom. Nad nama se vlada u ime zaštite religije, ali su oni koji vladaju temeljne principe, u ovom slučaju vjere – izdali. To je, dakle, ona vrsta paradoksa koju smatramo ekskluzivnom kad je u pitanju Bosna i Hercegovina. I to je ono licemjerje koje prelazi sve granice.

To licemjerje plaćamo svi, posljedicama koje smo već nabrojali, ali ima tu još nešto: ova je zemlja učninila još jedan korak “naprijed” u odumiranju države. Još prije 150 godina Karl Marx, za kojeg moderniji teolozi tvrde da nije imao druge motive i namjere od Isusa Krista ili Ise a.s., kako vam drago, proročanski je pisao: “Vlasnici kapitala kod radnika će poticati kupnju skupe robe, stanova i tehnologije, obvezujući ih pritom na skupe kredite do razine neizdrživosti. Neplaćeni dugovi izazvat će bankrot banaka, koje će se morati nacionalizirati, pa će država onda krenuti putem koji vodi u komunizam.” 

No, dok se to ne dogodi, čini se država će prvo samu sebe dati pod kiriju. Ima neki osjećaj, i sigurno me ne vara, da će za jedno šest mjeseci, kad konačno sve propadne, MMF i Svjetska banka još malo zavrnu slavinu, okosnica naše sadašnje vlasti smisliti genijalno rješenje. Da nekome “izda” državu. Jer, nakon što je izdata u suštinskom smislu, trebalo mi je nekome tušnuti pod zakup, da upravlja, a da se uzima kirija.    

Ide k’o halva

I to u skladu s viješću od prije dva dana da. Desetak državnih institucija, među kojima su, Agencija za državnu službu i Agencija za javne nabavke odbilo useliti u prostore koji su kupljeni za njihov smještaj. U te svrhe je potrošeno oko 20 miliona maraka, ali je prvo Sud osporio pravo kupnje, a službenici i službe se drže za tarabe tuđih kuća, a neće u svoju. Kako i ne bi? Svaka se vjernost nagrađuje: kuloari već odjekuju od licitacije “šta je ko dobio od vlasnika zgrada da ostane pod njegovim krovom?” Hja, svaka se vjernost nagrađuje. Osim valjda one koju biračka stoka sitnog zuba u BiH pokazuje prema “svojim” gospodarima. Koji sad ne znaju kako će riješiti krizu vlasti i začepiti rupe u budžetu. Rekli smo lijepo: neka povoljno iznajme državu nekome ko bi to možda znao raditi. Bez šale: ova zemlja može krenuti naprijed kad se s njezinog kormila skinu oni koji bi je držali u mraku, a sebe na vlasti, čak i kad ne bi ostao nijedan pojedinac iz naroda za koji se zalažu. Jer, uvijek će postojati neki resursi koji se mogu isisati. Ili će se jednostavno stati u red za novi kredit, u kojem će se skupi novci Svjetske banke, davati za “jeftinu” radnu snagu u državnim aparatima. Koja će održavati glasačku mašinu.   

Ima jedan vic, možda ga i znate: Suljo i Mujo okokuzili, velike porodice, valja hraniti, školovati, oblačiti, svekoliko deverati. Suljo radi, tri posla istovremeno, ne diže glavu, od jutra do sutra, a Mujo polako sejri, sjedi i razmišlja, ili samo sjedi vrag bi ga znao. Pita ga Suljo: 

- Bogati, buraz, da te nešto pitam. Znam da si u teškoj situaciji, ali vidim ti to nekako opušteno. Šta radiš, majke ti, kako si tako spokojan, je l’ imaš neku jaku kombinaciju, ili plan? 

- Vidi, kaže Mujo, imam savršen biznis. Kupio sam šleper olovaka po dvije marke. Idu po marku, k’o halva. 

I još poučna priča, ramazanska. 

Tako je i s državom. Pitali tako novoizabranog predsjednika najveće bošnjačke partije: 

- Šta ćemo? Nemamo partnere za vlast, država ne radi, mladi odlaze… On, nakon kraće šutnje kaže: 

- Izdat ćemo. 

Saradnici se počnu snebivati, tobejarabi, tobestakvirula, šta ovo govori, šta ćemo sad. A on se šeretski nasmije: 

- Po marku kvadrat. Ide k’o halva. 

I svi se ponovo uvjeriše u njegovu mudrost i blagost.