Princip naš jadni

Sve naše frustracije oko Principa, dolaze odatle što nikad nikakvog principa nismo imali.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Kako se bliži stogodišnjica Sarajevskog atentata, tako svako malo neko opet krene u reinterpretacije povijesti: “te se radilo o romantičaru koji je je pucao u evropsku trulež”, te “on je bio bosanski patriota kojeg ‘neki ljudi’ stoljeće kasnije hoće proglasiti teroristom”, te “da ga zadnjih godina u Sarajevu smatraju četnikom.” Sve neke teške dnevnopolitičke kvalifikacije motivisane sitnim koristima, i bez obzira na nivo poznavanja materije i kredibilitet onoga što piše i govori, sve neki prazni, mučni, razvučeni  kvazintelektualistički paseizam. Sve sve, a ništa, reklo bi se u narodu, koji ponekad nepogrešivo bljesne kad vidi da je riječ o blefiranju, a u ostalom vremenu uglavnom podnosi kad mu se prodaje ono pod ono.    

Čini se da sve naše (ko smo sad “mi?) frustracije oko Principa, ovdje može malo “p”, a može i veliko, zapravo dolazi da mi nikakvog principa, u političkom, pa i u kulturološkom smislu nismo ni imali. Kad nam se kaže da je Princip heroj (kao u dvije Jugoslavije) – većina zagalami “tako je.” Kad se neko drzne pa promisli svojom glavom i pokuša reći da je ta organizacija u sebi imala nedozvoljenu crtu manipulacije i zlikovaštva, tu nastaju problem. Jer, ko će razmišljati, ovdje se uvijek bilo dovoljno uvaliti u jednu matricu i guslati jednu te istu stvar, bez obzira što sve ukazuje da se misli i živi pogrešno.

U Sarajevu se, eto, dogodilo da se dvije velike tragedije, jedna svjetska kavga, a jedna lokalna, ali sa jezivim posljedicama, dogode nakon pucnjeva. Onog u Franza Ferdinanda za koji mislimo da znamo sve, i onog u srpskog svata na Čaršiji 1992., oko kojeg još uvijek ne znamo ništa.

Ali, oko toga smo spremni istupiti koplja, pera i zube sve do samog kraja. S Principom , objektivno, “nema problema” u svjetskoj recepciji: Christopher Clarke, veliki autoritet i professor na Cambridgeu u svojoj knjizi “Mjesečari” stavlja ga u rubriku atentatora i ubojica, gdje realno, i pripada čovjek koji je potegao livor na dvoje ljudi koji su se vozili u autu u državničkoj posjeti.

E, sad, to da je u tom pokretu bilo i nekakve romantičarske ideje ne treba sporiti. Ali, valja upitati i ovo: kakav je to romantizam koji kontrolira jedna mračna struktura kakvi su bili Dragutin Dimitrijević -  Apis i njegova mračna organizacija Crna ruka? Koji romantizam ne misli na posljedice i iza sebe sije pustoš? Prvi svjetski rat bio je najveća klanica u povijesti moderne Evrope. Spektakularna proslava njegove stogodišnjice je, zapravo, neumjesan, skoro i patološki čin. Ples na grobovima. 

Neću u butik, iz principa

Mi, naime, ne znamo šta bismo s Principom, jer ne znamo šta bismo sa samima sobom: oni koji lamentiraju nad tim da je to bio pucanj koji je simbolizirao otpor cijelom jedno trulom sistemu i vremenu (bla, bla, bla), će satima i stranicama govoriti i s ushićem isati o tome. I postavljati pitanje: zašto danas nema takvih grandioznih ljudi i takvog zanosa? Ali, kad dođe do toga da eventualno mogu ugroziti za milimetar ugroziti stečene pozicije u novim društvima, onda ih nigdje nema.  Drugim riječima, nepravde na svakom koraku, pljačkaši državnih imovina se ni od čega ne kriju, zimuje se u Austriji, ljetuje u Turskjoj, voze se skupa blindirana kola, cuga se šampanjac, šmrče se kokain, ali nijednog principa da se tome suprotstavi. Umjesto toga nekakve magle o Prvom svjetskom ratu, lažna solidarnost s mučenikom koji, kako svjedoče dokumenti iz toga vremena, nije baš imao neku grandioznu socijalnu (ni opću) pamet,  pa je samim tim (bio) idealna podloga za mu se nabijen pištolj stavi u ruke i da ga se nahuška. I šta od svega toga imamo nakon sto godina? Ništa, činjencu da je u gradu koji je preživio biblijsku tragediju glavno pitanje ko će prvi otvoriti butik u novosagrađenom tržnom centru. Jer se već zna čiji je centar. Hodžin, normalno. 

To stalno dolijevanje priče u kojoj je Princip bio romantičarski heroj, iritira upravo zbog “duplog dna” koje većina zagovornika te priče uvijek ima. Sve su to situirani ljudi sa sinekurama - pisci, reditelji, akademici – i ničim ne bi ugrozili nijednu svoju poziciju. Drugim riječima, kad vam je već toliko da budete principi(jelni) – izvolite! Samo valja biti spreman konsekvence onoga što se napravi. Što niko od onih koji danas koji leleču za Principom, nikad nije bio spreman.

Ko bi rek’o, ko bi li se nad’o

Jer, k’o bi rek’o čuda da se dese, što veli popularni šlager narodnjak, da danas živi neki Gavrilo, s nekim idejama o promjeni svijeta, u koga bi okrenuo pucaljku koju mu je dao Apis, a sve uz bogougodni blagoslov braće Rusa? Da li u predsjednika Evropske unije, koja je, by the way, u dobroj mjeri narasla koristeći resurse onoga na čemu se temeljila Austro- Ugarska. Ili recimo direktora MMF-a? U Visokog predstavnika, koji je, vidi čuda, skoro idealno skrojen model austro-ugarske administracije, a formalno čak i potječe odatle. U nekog od predsjednika novonastalih država? Tako je puno potencijalnih meta, a tako malo (ostvarenih) principa, zar ne?

Istina je: ona trulež na koju je Princip okrenuo pištolj i ispucao svoj kuršum i dalje postoji, u drugom obliku,  ali niko od onih koji danas romantiziraju Sarajevski atentat, ponavljam, ne bi učinio ni blizu nešto slično. Jer za to treba imati i nešto svijesti i odgovornosti, uz malo onoga što stoji između nogu, onoga zbog čega bi, u čuvenoj narodnoj pošalici, baba da ima, bila – djed.

U tom je smislu naša intelektualna i umjetnička “javnost”, zatrpana trabunjanjem o Principu, zapravo društvo iz zapuštene, krajputaške, drumske kafane, kojoj se u zadnjih sto godina nije dogodilo ništa vrijedno spomena, osim to da se u dva navrata dogodilo da, da se izjasnimo današnjim jezikom, dogodilo da džiberi potegnu pištolje. A onda su se oko tih pucnjeva počele ispredati razne priče, u kojima se podvlači nekakva bitna uloga ovih zemalja. Koje su u svjetskim razmjerima, objektivno, nevažne. Što nam, definitivmno, pokazuje vrijeme u kojem živimo. Kad puknu dvije puške u Ukrajini ili u Siriji, svi zaborave i Bosnu i Srbiju, kao da ih bog nije dao. Te naše priče o vlastitoj “važnosti”, su zapravo podsvjesna potvrda da smo sitni, a one su sve nakićenije i sve besmislenije što su društvo i njegovi “prvaci” opijeniji vlastitom “pameću” i atribuiranjem povijesnih događaja.
Tako je, baš kao u pjesmi Lawrencea Durrella, “selo nastalo u odjeku revolverskog pucnja” ostalo, zapravo, baš to. Samo što uz austrougarske, relativno humano građene zgrade, ima rogobatne tržne centre u kojima se prodaju pilule zaborava.

Nespremni da se suočimo sa sadašnjošću, prizivamo prošlost. A ona je još uvijek jednako maglovita kakva je i bila prije tih famoznih 100 godina. U istom onom mraku u kojem je bila dok se iz nje začuo pucanj. Ili pucnjevi, kako vam drago. Problem je samo što smo mi još uvijek gluhi od tih pucnjeva. A i vid nam je malo oslabio, pa je sve što vidimo, ista ta magla.
Gusta magla “intelektualizma” u službi jeftine samopromocije. A sve iz(a) Principa. Može i malo P.