Pismo makedonskom prijatelju

Mene, kao što znate, to direktno tangira: zbog vas, zbog ostalih prijatelja iz Skopja, zbog neke čudne veze koja se trajno uselila u moju dušu. Možda je u pravu kolega profesor i mentor, sreli ste ga u Buybooku, koji kaže da se vidi da sam ja u prošlom životu bio Makedonac. To bi morao biti kompliment, jer bih onda pripadao tako poželjnom soju antičkih makedonaca, Aleksandrovih prijatelja i potomaka, ali sve nešto mislim da me ta karma nije dopala ni u onom životu: biće da nisam pjevao sa Sapfo, slušao Platonova predavanja ili se smijao s Aristofanom. Mora da me je zapala neka od strašnih bitaka, na Peloponezu ili kod Termopila, pa mi se rat zgadio za sva vremena. A rat je, vjerujte mi na riječ, dragi i štovani prijatelju, najgori od svega. I od sveg srca želim da se ne dogodi Makedoniji, jer osjećam kakve bi razorne posljedice mogao imati.

Ne dao bog nikome, kako se kaže kod nas. Pogotovo ne Makedoniji.

A naše su dvije zemlje toliko slične: multinacionalno šarenilo, koje je svoje trajno zavještanje ostavilo na dezenima tepiha i prostirki, u posljednjih dvije decenije je zamijenjeno sivilom jednoobraznosti. Linije etničkog razgraničenja, gdje žive samo Albanci i samo Makedonci, postale su normalna stvar, više skoro da ih i ne primijećujemo. Makedonija, kao ni Bosna, nije imala veliku sreću sa susjedima. Samo što je s Makedonijom stvar unekoliko gora, jer je više susjeda aspiranata na teritorij, jezik, naciju, čak i religiju.

Oko imena, dilema nikada nije postojala. Kako je govorio veliki Blaže Koneski: mnogo veliko ime nosimo, i probaće nam ga uzeti.  Za mene i za svakog  kome su elemtarne stvari jasne, ta se zemlja uvijek zvala Makedonija. I za vrijeme dok smo bili u zajedničkoj državi. Negiranje imena od strane Grčke, uvijek je bilo besmisleno, i ranije sam pisao o tome. Kad čovjek prouči povijesne okolnosti  dođe do zaključka da je pravedno da se ta zemlja zove – Vardarska Makedonija. No, ni to Grci nisu htjeli prihvatiti: isključivali su svaku pomisao da se “njihovo” im pominje u bilo kojem kontekstu i počela je duga, iscrpljujuća borba, koja ovih dana dobija jednu vrstu epiloga. Međunarodna zajednica je, to štovani znate bolje od mene, licemjerna i birokratska rabota: taj se spor mogao jednostavno ranije riješiti, ali Balkan, suprotno od doživljaja samoga sebe – nije centar svijeta. Njega se sjete ili kad se puca, ili kad barut miriše.

Premijeri Zaev i Cipras, unatoč protivljenju radikala s obje strane potpisali su dogovor, za koji vjerujem da nije najsretnije rješenje, što ste i naznačili u svojim pisanjima na društvenim mrežama, ali jeste jedan od mogućih pokušaja. Ime Sjeverna Makedonija, svakako, nećemo koristiti mi kojima je ono apsurdno, ali ako je to put kojim će se priznati jezik (što je glavna odrednica kulture)) i krenuti prema nekim integracijama – zašto ne?

Previše je onih koji jedva čekaju da se ne prihvati bilo kakav kompromis, pa da nastave eksploatisati tu zemlju i držati je prikovanu za evropsko dno. Možda su u pravu oni koji kažu da se tim sporazumom ratificira zemlja čiji bi najtačniji naziv bio NATO – Makedonija, ali dobro je izaći iz začaranog kruga u kojem vas drže mali profašisti koji se guraju pod Putinove skute, a furaju se na Orbana. Sad je ovaj posljednji, odjednom, postao najveći zagovornik imena Makedonija, i naprasno zavolio vaš narod. To je, kako bi mi rekli, “šuplja”: niti je Orbanu do Makedonije, niti njome vlada njegov nekadašnji mentor, a danas najveći neprijatelj Soroš. Socijalizam pod ruskom stegom nikome nije donio sreću, ali jugoslavenski je Makedoniji nešto dao. Znate da sam i taj dio povijesti dosta dobro proučio: znam da je isključivanje Čenta Andonova od Svetozara Vukmanovića Tempa pred kraj 2. Svjetskog rata bio uspostava linije fronta prema bugarskim interesima.  I znam da je to u krajnjoj varijanti bilo nepotrebno, jednako kako je idiotski bio pokušaj vašeg predsjednika države da ode na noge bugarskom predsjedniku Borisovu, i traži pomoć protiv Grčke kako bi spriječio dogovor. Bojko se, nasreću, pokazao kao ozbiljan čovjek, pa ga je vratio.

Teško je vjerovati u te teorije zavjere koju obično šire nacionalisti, a to je da je “Amerika Makedoniji namijenila ulogu nosača aviona.” Nije tako jednostavno napraviti od neke zemlje vojnu bazu, a nijedna od ovih naših malih državica nije centar svijeta. 

Nemam vam namjeru govoriti kako vam je, niti na bilo koji način sugerirati šta je za vas bolje, ali imam duboki osjećaj da je sve bolje od prošle vlasti, jer sam u to doba bio u Makedoniji i osjetio što rade narodu i kakvu atmosferu šire. Sve je bolje od premlaćivanja neistomišljenika u Parlamentu, od apsolutne kontrole lokalnih medija, od spinovanja preko stranih i to plaćenim tekstovima u kojima piše da zemlja u kojoj je mjesečna plaća 300 eura raj za investitore.

Sve je, dragi moj i štovani, bolje od toga da mafija ima svoju državu. Kao kod nas.

Nemojte, molim vas, pomisliti da eventualno plediram za nečiju političku stranu u ovim trvenjima, meni je svaka vlast – tuđa. Ali, ona koju je vodio Gruevski jeste bila mafijaška. A dogovor s Grcima, iako dio slobodoljubivih ljudi misli da je prinuda, ne djeluje kao mafijaški posao. Sve i da iza svakog paragrafa ugovora stoji nevidljiva ruka Zapada, Makedonci će ostati Makedonci, a nonsens da ikada mogu biti Sjeverni. To je moguće, otprilike, kao i to da su antički.

Kako slavenska pismenost, a i neke druge stvari, potječu iz te zemlje, ona se ima čime ponositi. Ljudima poput vas, kojima samo želim poručiti da sam i sada, u  nekim prijelomnim vremenima, uz njih. Stanje i život u nekoj zemlji, tome su nas naučile posljednje decenije, više određuju mentalitet i kultura, nego bilo kakve pisane regule i ugovori.

Na Makedoncima treba biti da izaberu što je najbolje za njih i njihovu budućnost. Iskreno vam to želim.