Periferija, naša sudbina

Snimak otvara krupni kadar ploče s natpisom ulice: predgrađe, neka čudna boja između lila i narandžaste (stariji posjetitelji sarajevskih slastičarni će se sjetiti da je to farba sladoleda koji se zvao rum-punč, a bio je presladak i za sedamdesete), natpis vulkanizer, odvaljen oluk, i unaokolo poslagane automobilske gume. U daljini prolaze automobili, preko puta je oglasna ploča koja izgleda kao da već dugo na njoj niko nije objavio nikakav oglas, ispod kup smeća, kojeg ćete vidjeti posvuda. Onda duboki kadar aleje ogoljenog drveća, linije od točkova, parkirani automobili… Švenk na dvospratnicu s metalnom ogradom, ispred krupan pas, i njegov još krupniji lavež, ali ne djeluje divlji, iako se s time nikad ne treba igrati. Nešto nalik garaži, betonski električni stup, prekoputa veliki plac koji čeka gradnju. Svaštarstvo i tuga tranzicije, u daljini poslovne zgrade, zvuk aviona, zid oblijepljen bezbrojnim plakatima načelnika Općine Ilidža, graktanje ptica, pred kućom  dijete koje zove – “mama.” Ponovo švenk i obojena nova kuća, koja treba biti i poslovni prostor, zvuk nekog alarma, otvoren gepek od golfa, dvije garaže, kontejner… Koš na drvetu, servis na kojem dominira reklamni slogan Automobili nam vjeruju, dvije male Romkinje koje traže marku ili dvije, onda veća grupa, vjerovatno nastavak porodice, i krupno na table na kojoj, ipak, piše Zbor građana 25. januara 2017. Još jedan mali švenk na natpis – Ulica Davorina Popovića. Zatamnjenje.

Ovo nije nikakav scenarij: to je samo opis videa Šetnja ulicom Davorina Popovića objavljenog na ovom portalu. Lagao bih kad bih rekao da se nisam nagledao ovakvih prizora po Balkanu, i šire: orijentalno predgrađe izgleda jednako tužno u Istanbulu, Skadru, Gevgeliji, Turnu Severinu, Ferizaju, Podgorici, Skopju ili na sarajevskom Stupu. Da se opet ne lažemo, zna toga biti i na zapadnim, pogotovo latinskim stranama, u provinciji ali istočnjački javašluk nosi posebnu tugu, bol u stomaku koji se ne rješava gastalom, nego lexiliumom. Bol zbog činjenice da ni na koji način ne želite uvrijediti ljude koji žive tu – uostalom, svako živi gdje može, i veliki broj ljudi i nema mogućnost izbora – ali vam ostaje ona žal za samima sobom. Što ste živi i sve to morate gledati, umjesto da vas je svevišnji kosmos počastio nekom drugom destinacijom u kojoj niste morali živjeti neki život i mladost, i što niste morali saznati ko je Guverner, a ko premijer Kantona: I što na kraju, i na početku niste morali znati ko su Indexi i ko je otpjevao pjesme Jutro će promijeniti sve, Budi kao more ili Ispili smo zlatni pehar.

Bez želje za optuživanjem bez istrage “ko su komisija ili pojedinac koji su našem Pjevaču dali ulicu tamo gdje vjerovatno nikada nije kročio nogom”, bez suvišnih lamentacija nad “onim Sarajevom”, “gradskom rajom”, i tako dalje i tako dalje, samo treba jednom sebi priznati da je vaša, odnosno moja nesreća u tome da smo nekad živjeli u nečemu što je bilo centar nečega, barem nekog zamišljenog duha i prostora da bi danas postalo – periferija. To smo mi svi danas, šutljiva siva većina, u provinciji koja nema muda nizašto: čak ni da javno protestira zbog toga šta joj rade u zdravstvu, obrazovanju, javnim nabavkama, komunalnim uslugama… U manje-više svim segmentima života. I slobodno možete biti ljuti na mene, na sebe, na ovaj tekst, na čitav svijet, ali uvjeren sam u jedno: svi smo mi periferija. U gradu i zemlji u kojoj je prije tridesetak godina svaki treći dječak htio biti Davorin Popović, danas je mjera naše posvemašnje propasti ta mučena “ulica” s njegovim imenom. Ulica iz koje, uz građane Lepeničke ulice i ulice Avde Sućeske, idu glasati u prostorije 4. gimnazije na Ilidži,  na biračko mjesto broj 131A088. Gdje oni koji kontroliraju ispravnost glasanja možda i ne znaju da je Davorin Popović bio vokal grupe Indexi, vjerovatno prve autentične pojave u popularnoj kulturi poslije koje Sarajevo nije bilo provincija. U različitim segmentima ljudskoj bivanja takve su pojave bile Energoinvest, KK Bosna, Izdavačka kuća Svjetlost, i sve su one danas iskezile svoje lice nama ovakvima kakvi jesmo. Kao što nam je to pokazao i video šetnje ulicom Davorina Popovića.

U tome, ponavljam, nema krivice onih kojih tamo stanuju, nema čak ni u Općini Ilidža u kojoj se ulica nalazi, jer oni su se sjetili, a mi u Općini u kojoj je Popović proveo bezmalo cijeli život – nismo. 

Zato smo krivi. I zato je naša sudbina periferija. Bez obzira na to što se dosta njih fura na alternativnu, elitističku manjinu. To je nepogrešiv pečat provincije. Na čijoj periferiji stoji ulica Davorina Popovića.

Kad jednom, za trideset godina, ili ranije tamo ne bude ničega ili bude veliki raskošni islamski resort centar za duhovnu obnovu i nadgradnju, neko će dijete, sasvim sigurno pitati: 

- Mama ko je bio čovjek po kojem se zove naša ulica.

Majka će mu možda reći da je bio neki pjevač, a možda mu neće smjeti reći ništa. Dijete će samo shvatiti da nešto nije u redu, ali se ništa neće promijeniti.

Jer, ko jednom postane periferija, ostat će to zauvijek. Bez obzira na to šta je bio prije.