Novine

Kako su propale ’prave’ novine, i kako ih je ‘uskrsnula’ tv – serija?

Boga vam, da vas nešto pošteno upitam? Kupujete li novine? Odnosno, kad ste tačno prestali i šta je bio razlog za to, ako ga se sjećate? Tv- serija Novine, jedan je od najuspješnijih medijskih i izvoznih produkta u zadnjih nekoliko godina, a bavi se svim onim što se novinama dogodilo. I, naravno, onim što je bilo u njima, dok nisu postale servisi interesnih grupacija i političkih stranaka. Tako, ispada da su novine, odnosno printani mediji zapravo žrtva epohe u kojoj je idejna ravan zamijenjena platežnom sposobnošću, a mašta – poslušnošću. Novine više nemaju uspjeha: “uspjeh” u njima rezerviran je za pojedin(k)e koje su spremne na apsolutnu odanost Gazdi. Ostali novinari, zapravo, i ne postoje: oni su pijuni, koji se pomiču zavisno od želja i interesa onih “odozgo”, a gore su kako znamo politika i kriminal, najčešće kao spojena cjelina, zatim crkva i, naravno, ekonomski interesi.

Hamburg na Kvarneru

A u njihovom centru, barem u ovoj drugoj sezoni serije su političari. Ludvig Jakovljević (stvarno, odlični Dragan Despot) kao postapokaliptički psiho koktel: kombinacija nekadašnjeg ministra odbrane Hrvatske Gojka Šuška i gospodara života i smrti u Slavoniji Branimira Glavaša. Socijalni predator, dinarski postranzicijski zlikovac i predstavnik ljute desnice dobija sjajnu priliku: prolazi u drugi krug predsjeničkih izbora i ugrožava veliku favoritkinju Jelenu Krsnik (Nives Ivanković), kandidatkinju socijaldemokratije (najbliže kombinaciji Kolinde Grabar i Željke Antunović). Ona se zapetljala sa svojim glavnim finansijerom, a probleme “rješava” tako što tajno bakri: sipa votku u bocu za fitness, u kojoj je cijeđena narandža.

Kako nas je život naučio da sve ima tamnu stranu, tako saznajemo sve tamne strane života političara. Jakovljević, recimo, se u javnosti uredno ukazuje sa ženom i kćerkom, a u slobodno vrijeme servisira kćerkinu najbolju prijateljicu, koja nije samo to, nego s njom, kćerkom, ima i nešto više. Intimne odnose. Ma, čudo su vam te “Novine”. Napeto kao kišobran. Ko zna o čemu govorim, gledao je prvu sezonu, ko ne zna neka se odmah priključi na drugu. Ima na HRT-u.

Šegu na stranu, radi se  o vrhunskom proizvodu koju su producenti Nebojša Taraba i Miodrag Sila, odnosno kuća Drugi plan, realizirala zajedno s Hrvatskom televizijom. Autorski dvojac su reditelj Dalibor Matanić, i scenarist Ivica Đikić, a radnja je smještena u Rijeku, koja slikana kamerom direktora fotografije Danka Vučinovića izgleda kao postapokaliptična luka negdje na Sjeveru Evrope, neki Bergen ili Hamburg, gdje se ispod ogromnih dizalica i milionskih tereta događaju mračna ubistva, zavjere i politički trileri. Ovaj “Adriatic noir”, otkupila je i platforma Netflix, pa će ga moći vidjeti gledaoci u čak 190 zemalja svijeta.  Najbolje kritike dolaze iz Južne Amerike, jer valjda ljude od tamo podsjećaju na situacije u njihovim zemljama: beskrajnu korupciju, nesigurnost, krvave obračune narko – kartela i sumnjivi, šićardžijski patriotizam.

Ispod Krležinog šešira

Najbolja scena u prve dvije epizode druge sezone Novina su proslave ulaska u drugi krug oboje predsjedničkih kandidata. Radi se , naime, o istom govori, koji započne kandidat desnice, a završi ga kandidatkinja lažne ljevice, dok svi okupljeni navijački izvikuju ime domovine. U dobroj mjeri  to jeste današnja Hrvatska, zemlja namučena viškom testosteronskog šovinizma, pljačkom i ucjenama raznih domovinskih uhljebljenika koji glasnim navijanjem podvlače svoju ulogu iz koje profitiraju. Ali, Hrvatska ima i drugu stranu, kojoj istina nije lako: lice svijesti o sebi , slobode i građanskog aktivizma, a jedno od tih lica su i “Novine”, i tu valja skinuti kapu. I onu molersku, od novinskog papira, kojeg kako je krenulo, skoro pa više i neće biti, ali i skupocjeni šešir, kakav je nekad nosio Miroslav Krleža. Ili danas Ante Tomić. Svaka čast.

A kod nas? Ništa, hvala na pitanju, kako ste vi? Naše novine, bolje rečeno ono što je od njih ostalo u glavnom gradu, servilno odrađuju poslove za stranke, obje su uslužna djelatnost istrošenog koncepta potpisanog još prije dvadeset i tri godine. Strah od vlasti, bolje rečeno od novog rata još je uvijek duboko ukorijenjen i naši se gledaoci ne mogu nadati da će uskoro vidjeti nešto slično “Novinama”. Beskompromisan i konzistentan, estetski skoro briljantan presjek društva u kojem je manjini dobro, a većina spaja kraj s krajem.

Zamislite, recimo, seriju koja bi se zvala “Bolnica” u kojem supruga predsjedničkog kandidata dolazi na čelo glavne državne  zdravstvene institucije i provodi samovolju dok kadrovi na dnevnoj bazi napuštaju radna mjesta i traže nove poslove, dok ona mjerka kome će od malezijskih, turskih ili pakistanskih ponuđača najviše pomoći u privatizaciji tog, možda i najvažnijeg sektora u društvu!? Ili, seriju u kojoj vlasnik novina nakon što ne postigne dogovor sa svojim bivšim kompanjonom, sadašnjim predsjednikom, za šaku maraca angažira “intelektualce” i “javne” ličnosti za svoju kampanju, baziranu isključivo na pljuvanju sadašnjeg predsjednika, koji više nema pravo da se kandidira? Kakve bi to serije bile!?

Ali, nismo mi te sreće. Ni pameti. A ni onog trećeg, ali to je već neka druga druga priča. Ili, druga serija. Zasad, gledati nam je samo ono što bi trebalo biti smiješno.

A nije, jer smo i duhovitost, izgleda, usput izgubili. Nekako uporedo s tim kad smo izgubili novine.