Zemlja za njih

Ostalo su reakcije na društvenim mrežama.  

Hazim Bahtanović, Reuf Hafizović, Elvir Gušo, Halid Ganija, Hamid Bahto, Enes Kulović, Mehmed Cero, Džemo Tucak, Alma Šaćirović (svi iz SDA), Adnan Zeković, Igor Gavrić, Zumreta Bihorac – Kučuk, Edin Rovčanin (SBB), Ana Baltić iz Stranke penzionera, Zuhmed (eki, Zuhmed!?) Džaka iz BPS-a, te “nezavisni” poslanici Adem Olovčić i Fikreta Nevesinjac su vijećnici Općine Novo Sarajevo koji su izglasali da nova sportska dvorana na Grbavici ne nosi ime Gorana Čengića, mučki ubijenog nekadašnjeg rukometaša i velikog čovjeka koji je dao život spašavajući komšiju, nego da će se zvati Novo Sarajevo. Čengića, bivšeg reprezentativca Jugoslavije u rukometu, ubio zlikovac Veselin Vlahović Batko, psihopat i nikada realiziran bokser. 

Godine 1990., a nećete vjerovati bilo je i to, bio sam mlad novinar, i za Omladinski program Radio Sarajeva, tada kultnu radio stanicu, reporterski sam pratio izbore, čak se javljao i sa prve konstituirajuće sjednice Skupštine nove, ‘demokratske’ Bosne i Hercegovine. U udobnoj kabini sagrađenoj za izvještače sasvim druge vrste, našli smo se kolega Boro Kontić, tadašnji urednik i ja. 

Po općoj ocjeni, zajedno s kolegama u studiju, uradili smo najbolji otvoreni program  u kojem su, među ostalim, gostovali i Alija Izetbegović i Biljana Plavšić. Nekoliko dana prije, u zgradi Općine Stari Grad, u kancelariji blizu portirnice, u nedjelju uveče nakon izbora, prvi sam i jedini put u životu razgovarao s Alijom Izetbegovićem. Odavao je utisak mirnog čovjeka, ali me je jedna vrsta prijetvornosti odbijala. Tek kasnije ću naučiti da je to refleks ljudi koji su bili dugo zatvoreni. Postavio sam tada pitanje – ne što sam bio pametan, nego što ga je bilo moderno postavljati – da li Izetbegović, pisac Islamske deklaracije, vidi BiH kao moguću islamsku zemlju. Izebegović je, sebi svojstveno, odgovorio da on zna da je za Bosnu zbog njezine specifičnosti, nemoguće, u tom trenutku, nemoguće očekivati takvo rješenje.

U ovom trenutku, dvadeset i sedam godina kasnije, taj projekat ubrzano ide prema realizaciji. Njegovi su glavni nosioci predsjednikov sin i snaha, a izvršioci anonimna većina poput imena sa spiska vijećnika općine Novo Sarajevo, s početka teksta. Gdje ni za koga niste čuli, osim možda za Hamida Bahtu, koji je, vele svjedoci, svoju neospornu ulogu u odbrani Goražda i Istočne Bosne sasvim fino naplatio.

Toliko fino da je optuživan i osuđivan za šverc oružjem. S druge strane, teško je vjerovati da, recimo, (ne)izvjesna Ana Baltić iz Stranke penzionera ili jedan od najnepoznatijih političara i liječnika dr. Igor Gavrić imaju ideoloških problema s nazivanjem dvorane imenom Gorana Čengića: ne oni samo dio čamca kojeg je u rijeku spustio Alija, a on plovi zahvaljujući činjenici da je ovdje bio rat,u kojem je bosanskim muslimanima prijetilo istrebljenje. Mala “nezgoda” je što je u tom ratu bilo ljudi poput Gorana Čengića, kojem su ljudski princpi bili važniji od zamišljenih pojmova kakvi su država, domovina, krv, tlo. Sudar tih dvaju koncepata, humanističkog i politikantskog je uvijek postojao, a sada eskalira: jer, zašto bi Porodicu bilo briga što nema vode i što se djeca truju njome kad je piju, dok njihov zet uredno prodaje cijevi, da stvar ne bi radila. Zašto bi ih bilo briga što firme propadaju, kad se prodajom zemlje i građevinskih dozvola Arapima namiruju tako da tri generacije njihovih potomaka ne moraju ništa raditi? Zašto bi, uostalom, dali ime dvorani po čovjeku koji na fotografiji iz mladosti na kojoj liči na Clarka Gablea i Caryja Granta, i još nosi grb sa šest baklji na grudima. NJihov jedini posao jeste da se prošlost izbriše, da se ubije pamćenje, jer je društvo bez pamćenja, baš kao i čovjek, idealan material za oblikovanje. Prema njihovim aršinima.  

Zato je ovo zemlja za njih. Zato Amela, Dunja, Dino, Šahine, Marko, Jasmina, Alene, svi mi koji objavimo tu divnu fotografiju Gorana Čengića moraćemo priznati: ovo je zemlja za njih. Princip za koji je poginuo Goran Čengić suštinski se razlikuje od onoga u šta su se ovaj grad i ova zemlja pretvorili pod vodstvom stranaka koje vode Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić.

I to valja priznati. I odbolovati. Problem je što to teško prolazi. Kao i sjećanje Goranove majke na svog sina. Sve ostalo su reakcije na društvenim mrežama.