Na(d) Kazanima

Iznad ulice Mahmutovac, tamo gdje se sarajevske padine spajaju s okolnim brdom su Kazani. Strmi, jedva vidljivi put ponegdje produbljen oticanjem voda vodi do raspukle stijene čije litice oivičuju jamu. Na njezinom dnu, naša je savjest. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

“Vidi, komšija”, prilazi oprezno trgovac iz susjedstva, kao da ga neko uhodi, “vidio sam te jučer na televiziji, bio si na Kazanima.” 
Promrmljam nešto, tek da ne ispadnem nepristojan, dok mislim o tome kako niti sam tamo išao da me neko vidi, niti mi je do besmislenog razgovora kojim me komšiluk jutrom nudi, ali nema kad ti hoćeš, nego kad njemu dođe. 

“Znaš, nije to bilo tako kako se priča”, nastavlja, i nije ga baš briga što mi se ne sluša. Nije tamo bačeno toliko ljudi, možda jedno pet-šest”, zakucava mi eksere u leđa, dok ovlaš pogledava stanje robe.Vjeđe mi se namračuju, a kod njega se javlja neka vrsta refleksa da je možda prekardašio: “Ja sam znao dvoje koji su tamo završili.” 

O čemu razmišlja čovjek kojeg vode na strijeljanje...

Pomalo kukavički, pokunjeno s osjećajem dubokog nepriznavanja stida, baš kao što ih današnje Sarajevo dvadeset i jednu godinu nakon što su počinjeni zločini u Kazanima, doživljava, pobjegao sam od tog “dijaloga”, i mogućeg incidenta: možda sam mu trebati opsovati sve živo, ili reći da je dovoljno da je jedan civil, ili starica bačen na dno te mračne jame, da na svima nama ostane mrlja ali - nisam. 

Kad idete tim putem prema nekadašnjem stratištu uzbrdo, energija koja napaja sinapse ima, zapravo, samo jedno pokretačko ishodište: o čemu razmišlja čovjek kojeg vode na strijeljanje, gore na vrh, s kojeg se neće vratiti. Čak i kad ga lažu, kako kaže V., kojeg su vodili na strijeljanje, pod šifrom – “razmjena”. 

“Je li vjernicima, bilo lakše”, mislim. Oni su, možda u sebi ponavljali misli koje ih sjedinjuju pripremali se za trenutak susreta sa Stvoriteljem. Albert Camus kaže da se Bogu obraćamo samo kad želimo nešto nemoguće, za nešto moguće, dovoljni su nam ljudi.   

Miješani osjećaji poštovanja prema žrtvama i gađenja prema njihovim egzekutorima smjenjuju se s mišlju o banalnosti smrti:  Kako je, dakle, moguće da su dvoje staraca, Radoslav i Marina Komljenac, od po 70 godina (možda baš ono dvoje koje je komšija poznavao), odvedeni u Kazane, i bačeni na dno jame, poslije ubistva. Oni su morali znati da se neće vratiti, jer nisu mogli kopati. Možda nisu mogli ni doći uzbrdo, možda su im njihovi dželati pomagali, podsmjehujući im se.

Slijedeći nauk Hannah Arendt znamo da je zlo banalno: i u svom početku (jer, ko je prvo mogao n par, zajedno star 140 proglasiti saradnicima četnika, a onda narediti njihovo ubistvo), u njegovom zataškivanju (ko je i kako osigurao da se neke od ubica još uvijek šetaju slobodno,) i u svojim krajnjim konsekvencama (u kojima moj komšija, eto, zna da dvoje koji su tamo završili, ali “zna” i to da ih je sve skupa bilo pet-šest.) 

Još jedna uzbrdica, ne znam zašto se po glavi vrzma pjesma Fenomen, iz davnog vremena: mnogi se ljudi ne libe da koriste ljude/dobri će dole, a gore budale i lude.

Ničija ruža.

Gore, na Kazanima, stojimo zadihani, nijemi. Uzimam ružu, i pokušavam je zakačiti između dvije stijene. Kratko stoji, okolo su kamere koje me čine nervoznim, i nisam je uspio zakačiti da stoji uspravno. Ispala je iz pukotine, leži na stijeni, a nije poletjela dole prema dnu. Ničija ruža. 

Silazimo niz Kazane u tišini. 

Godine 1997. magazin Dani je objavio dosje Kazani u kojem je prvi put javnost doznala nešto o zločinima koji su se dogodili unutar opsjednutog Sarajeva, i u kojem su stradali, uglavnom, građani srpske nacionalnosti.  
Otada, zvanični broj žrtava nije objavljen. 

“Sada barem znamo gdje su Kazani”, rekla je Š., bez čijeg insistiranja ne bih otišao gore. 

“Znamo li?”, pitam se u sebi. Ili, poput mog komšije, “znamo samo ono dvoje koji su bačeni gore.” I da sve skupa nije bilo kako se priča.   

I živi li dolje, na dnu jame, naša savjest ili Čudovište koje će nekad opet tražiti da se “nahrani”? To će se dogoditi ako ne budemo odgovorni prema zločinima koji su počinjeni u ime kolektiva, a za privatne račune. 

Onih koji još uvijek šute o tome.