Načas se učinilo da su živi oni

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba, 9. juli 

Načas se učinilo da su živi oni, a
da ih mi, mrtvi, ispraćamo.

Prvi je dan Ramazana
i sređujem svoje račune
s Bogom: nije da nešto puno
u njega vjerujem, ali se nadam da
on još malo vjeruje u mene.

Prije tri dana
susjed je dobio novog, tigrastog mačka
lijepo smo ga dočekali,
davali mu imena
a on se popeo
na balkon i pao na cestu s drugog sprata.

Donijeli smo ga s trotoara preplašenog,
slomljene kičme. Gledao nas je
bespomoćan, pogledom koji nikad neću zaboraviti,
a u kojem je pisalo:
“Mogu li živjeti?”

On nije mogao znati da to ne ovisi o nama.    
Za tri dana će 11. juli
u Srebrenici,
dan kada su pobili
sve te nevine ljude, da se,
osvete Turcima i kako reče pjesnik krv svoju namire.
Koliko njih se molilo bogu
i tražilo od njega da živi,
ali ispalo je, eto, da to od njega ne zavisi. 

Kiši cio dan, a ljeto je
“kakvo vrijeme bude prvi dan
takav će biti cijeli Ramazan”
kaže predanje u koje ćemo se
djelimično uvjeriti. Ili nećemo.

Kao ni u tvoje postojanje.
b-ismi-llāhi r-raḥmāni r-raḥīmi
slava tebi Gospodaru Svjetova,
ali ne mogu da ti ne pokušam šapnuti još i
ovo: od toga jula
uvijek ćemo postojati “mi” i “oni”.

Mi, kojima bi i po cijenu naših duša
najdraže bilo da se to nikada nije dogodilo,
i oni, koji su poslije toga učinili sve da baš to bude
centralni dio njihovih karijera, jedni koji će učiniti sve da
se zaboravi, i da ubijede da se to nikada nije dogodilo
i drugi, lažni pjesnici kojima će to biti licentia poetica
rezultat “intelektualnog” rada,
otimanja kruha bolesnim ženama i učestvovanja u zavjerama,
a djeci, oni koji bolećivo jamraju nad sudbinom djece,
čine to da se djeca ne raduju životu.

Prošli su kamioni sa 409 mrtvih
i ispratili smo ih s poštovanjem,
načas se učinilo da su živi oni, a
da ih mi, mrtvi, ispraćamo.
Nekad blagi i vrijedni narod
sveden na prosjački štap
na biometrijski odsjaj u kućici
na Savi i Doljanima.
Preživi li tigrasti mačak
daćemo mu ime Živko,
jer nam nije ostavljen veliki izbor, kao
ni njemu: umrijeti od te tragedije ili
je rasprodavati. Mi i oni.
I niko treći,
osim možda Tebe Bože, što te slave
radijski programi s neukusnim
orijentalnim napjevima, misleći da
čine ugodu tvojim podanicima,
dok sve završava u nadi
da oči mačka neće ugasnuti.

I učiniti još mračnijom
noć što najavljuje
sveti mjesec.