Muzika (iz) Ferhadije

Ljeto se, mimo prognoza, a u skladu s klimatskim promjenama produžilo. Prava je blagodet  u ovo doba godine ne biti u jakni, nego se u majici kratkih rukava našetavati Ferhadijom. Ko bi ga znao ima li veze što je tu, u nekadašnjoj ulici Vase Miskina, bila prva Jugotonova prodavaonica ploča i kaseta. Ulična muzika u Sarajevu kao da počinje tu na Slatkom ćošetu, i plovi dolje niz ulicu, sve negdje do malo ispod Vječne vatre. Gdje sjedi harmonikaš sijedih brkova koji „Eminu“ i „Okreni se niz đul bašču“ prebire onako sarhoški, na pola tona, s malim fulama u melodiji, i pokojom tipkom koja je zagušena , ali uvijek u ritmu i harmoniji što odaju da je nekad za kariranim stoljnacima zabavljao ljude, a oni ga čašćavali. E, pusta mladost, što leti i ne čuje ga, dok se njegov zvuk gubi u akšamu što pojačava Vječnu vatru.

Na drugoj krajnjoj tački, tamo kod Slatkog ćošeta, opet s harmonikom, nešto boljom i naštimanijom, je mladi Rom. Izrastao je, dok je bio mali imao je neki dječiji Casio, i pripjevavao, a šta drugo nego – „Čudna jada od Mostara grada“ – a sad vrlo pristojno, „vežbanela“, svira Muharema. „Sine moj“. Učini mi život sretnim sine moj, ti-da-da-dam, i samo se u tri tona razlikuje o temi koja me progoni ovih dana. Riječ je o pjesmi „A, moj Redžo“, hitu sa svadbi, uglavnom pešterskoga, plavskoga i gusinjskoga kraja. Beskrajna sklonost krajnostima navlači osmijeh na lice, gdje se negdje kod sredine smjenjuje zvuk. Gitarist Pašo, crvenim startocasterom plete potpuri evergreena. Najbolje mu zvuči Besame mucho, taj potpali mol idealan je za pratnju matricom, a iz čistog zvuka se čuje svijet podijeljen na dva pola i nesvrstane, jedna skoro unisona poliharmonija, što je tehnički nemoguće, ali muzika i jeste zato da izmakne definiciji, i barem u ovom slučaju, nikad i nije bila tehnika. Njegov je Đurđevdan, „terasast“, revijalan, on zapravo svira sjećanju, za razliku od još jednog malog Roma (vjerovatno) harmonikaševog rođaka, koji tarabuk tranceom odmah priziva novo vrijeme. Proljeće na moje rame slijeće… Turist, po svemu sudeći iz Turske, prepoznao je nešto svoje u Muharemovoj pjesmi, i hvatamo pogled smješkajući se jedan drugom, iako se vidimo prvi i , vjerovatno, posljednji put. Veže nas nevidljiva nit muzike Orijenta, koja se proteže sarajevskom aortom, i nastavlja višestoljetno upisivanje makama i fraza u DNK ove „austro-ugarske“ ulice.  

Ispred izloga Sarajevotekstila je mali Denis, uz sintisajzer, svira i pjeva raznolik repertoar. On je za višestruko poštovanje: slijep i autističan, pobjednik je hrvatskog Supertalenta, a svoju nagradu od 200.000 kuna (oko 50.000 maraka), iako i sam, s roditeljima živi kao podstanar, poklonio je bolesnoj djeci. „On zarađuje kao ulični svirač“, kaže otac Nebojša, dok ga hrabri i govori indikacije: „Sad u crescendo! Sad malo dinamike.“ Ta slika i priča jednostavno ostavlja bez riječi, i nema mjesta kritičkom osvrtanju.

Gosti svirači su posebna priča. U narandžastoj džudi sjedi komšo iz Jugoistočne azije, i u pauzi svirke, zapustio je svoj neki tibetanski sevdah, pa s obrijanom glavom, onakav u farbama, izgleda kao da si neven i šafran posadio u mahalsku avliju punu hadžibega i maćuhica. Muzika je, dakako, na ivici ruba, pardon popa, a iz susreta s njima brzo saznate da baš i nisu pravi svećenici, nego lavordžije koje uglavnom ženskim osobama stave neku kanafu oko ruke, i za to trža pet maraka. Jednom i to valja halaliti, ali ako je već tako onda gradska uprava treba uputiti pismo vladi Tibeta  – jer je tamošnja muzika jedna od najfascinantnijih na svijetu – da nam pošalju neke legitimne careve. U ovoj turi, dakle, nisu glazbeno zanimljivi, ali im za poduzetništvo u divljem kapitalizmu treba skinuti kapu. Kao Bregi, recimo. Ovaj mirno stoji i čeka napojnicu i nije agresivan.  

Ostali gosti, nastupaju s vrlo šarolikim repertoarom.Ima tu pristojnih acoustic dueta, do onih kojima gitara služi da okače zavežljaj na nju, klinac uz matricu odlično prži Blondiejevu „Mariu“ i „New years day“ U2, neko se odvaži pa otkači Simona i Garefunkela. Sve je to zvuk grada, i grad živi s tim. Čak i džamijski harem u kojem su i neki veliki umjetnici. Vjerujem da ne bi imali ništa protiv što im te melodije odzvanjaju pored mezara.     

Što se tiče nezavisne, indie i noise scene, s dvije strane dopire zvuk modernog doba. Radovi u Strossmeyerovoj će, valjda, nakon dvije decenije, toj ulici vratiti djelić dostojanstva, oduzetog onim nagurivanjem ljetnih bašti bez reda i mjere. Bageri, miješalice, grtalice, čine veliki noise band, fali još glas Blixe Bargelda ili bas Alexa Hackea i eto Einsturzende Neubautena. Novi, dosad neviđen instrument vas čeka na ulazu u park kod Svjetslosti. Svuda se širi miris, ne ljiljana, nego kestena, a to radi sprava veličine kamioneta. Malo bolji pogled iza otkriva tri ženske osobe - set pratećih vokala – koje rukama vade plodove iz kore. Ukusom , istina, više podsjećaju na kuhane, ali su sasvim ok. Istina, nema meraka crnih prstiju, ali su se ubili za kesten pire.

Kao naslov nekog jazz komada. Chestnut puree. Znate da jazz kompozicije često imaju naslove na granici banalnosti. Pogotovo kad se prevedu. Čovjek lubenica (Lubeničar). Odlazi jesen.  Zovi to kako hoćeš. Pa šta?

Ništa, uvijek sam osjećao neku vrstu poštovanja i divljenja prema uličnim muzičarima. Velika je to ljubav, hrabrost i upornost, da odeš negdje na neko mjesto i cijeli dan, po svakakvom vremenu, kako umiješ i znaš, pjevaš i sviraš ono što voliš. Zato oni zaslužuju i nešto više od ovoga teksta.

Jer, težak i gorak je to kruh, ali, izgleda, nigdje toliko bluesa kao u Raiffaisenovoj dolini suza.

Noć pada na grad. Do sutra, kad opet treba svoje zasvirati.