Molitva za Alef

Baš sve na ovome svijetu je na neki čudan način povezano, a te nevidljive konce zovemo dušom svijeta, dok zanesenjaci tvrde da je to poezija. Svijet koji poznaje samo jednoga boga – a to je u našem slučaju novac – ispraća epohu na spektakularno šizofreničan način. Sudovi su ispovjedaonice političara, kojima se za dvije Zdravomarije i dva Očenaša  (i poneku Fatihu) zaborave svi grijehovi koje su počinili, mediji su zb(i)rka laži i spektakla, a glavne zvijezde TV-showova djeca - pjevači i kuhari. Svijet, kao u telenoveli, srlja u naredne epizode, ne misleći o tome da sutra može biti posljednja. Nestaju ljudi, nestaju gradovi, nestali su naši snovi o jednakosti, i pravu svakog čovjeka na mjesto pod suncem.

Ostavljenost je glavna osobina vremena u kojem živimo. Ona temeljna, suštinska zaboravljenost, i onaj strah koji njome nastaje. Strah djeteta koje ne zna gdje će provesti noć, strah majke koja to djetetu ne želi reći, ali ono iz njezinih očiju čita baš sve. Tako je bilo sa Sarajevom, s Faludžom, s Ramalom, s Kirkukom i Mosulom, s Kabulom, i tako je danas s Alefom. Ne znam zašto tako zovem taj grad, piše se Alep, a moja prijateljica je sjajno primijetila da već po nominiranju (Halep ili Aleppo) možete znati ko koga podržava u toj biblijskoj tragediji u kojoj stradava grad star 5.000 godina.

Alef ili Alep, ime je mogao dobiti po prvom slovu hebrejske (i, naravno, ostalih konsonantnih) abeceda, a u kolokvijalnom jeziku znači mjesto svih mjesta. To je jedna tačka u prostoru koja sadrži sve ostale, tako barem piše besmrtni Jorge Luis Borges u priči koja spada u najviše dosage literature 20. vijeka.

Vijeka ostavljenosti. U koncentracijskim logorima, u gulazima, na golim otocima, u opsjednutim gradovima, u diktatorskim režimima. Paradoksalno, ali većina svijeta je živjela u ostavljenosti, a ostavila ga je manjina. Čija je legitimacija demokratije imala najjaču potporu u oružju. To je oružje trebalo razdijeliti po svijetu i tako je nastala najprofitabilnija grana današnje ekonomije: izvoz rata pod firmom uvođenja demokratije. To je recept ostavljenosti, koja se produžava i čiji kraj ne vidimo. Ostavili su nas prvo “naši”, onda “njihovi”, male skoro besmislene državice iznutra jedu same sebe, a velike bogate zemlje potapaju velike siromašne. Sve je to jedan te isti krvavi krug, jedan svijet bez empatije, jedna umorna zatvorenost nekolicine ljudi koji drže većinu svjetskog kapitala. Na njihovim rukama je krv djece iz Alefa.

Ne vjerujem da su sve strane iste. Nikada nisu. Samo je patnja ista. Ipak, najveće zlo (ISIS), stvorio je najveći mračnjak (kissingerovski duh američke vanjske politike), koji je zbog neodgovarajućih cijena pokušao srušiti diktatora Assada. Neću birati stranu, ali za početak ne bi bilo loše postaviti pitanje – “dokle bi ISIS stigao da se Rusi nisu umiješali?” Ili, da li bi ovako završilo da su se Amerikanci umiješali na vijeme?

No, mi to iz ove perspektive ne vidimo i ne možemo znati. Moje su kolegice upravu kad kažu da više ne mogu podnijeti tu količinu zla koja im svakoga dana dolazi s dnevnim vijestima. To redovno završava traumama, noćnim morama ili bolešću, i čovjek se zbog straha od vlastitog straha povlači u ljusku. Baš kako kaže Hamlet: "O bože, mogu se smjestiti u orahovu ljusku i smatrati kraljem beskonačnog prostora, samo kad ne bi bilo ružnih snova.” Kada smo sanjali o budućnosti, naši snovi nisu bili ovakvi, ni ovaj grad, ni ova zemlja, ni ovaj svijet nisu trebali izgledati ovako. Biti poligon uhoda: prvo armije, pa onda banaka. Kakva groteskna,  ponižavajuća uloga.

Borges u Alepu piše o pjesniku Carlosu Argentinu (alter ego?) koji je zamislio fantastičan poduhvat. Da opjeva cijelu zemaljsku kuglu: kaže da je 1941. godine, s kojom je počeo Drugi svjetski rat obradio “nekoliko hektara države Queensland, više od jednog kilometra toka rijeke Ob, jednu pumpu sjeverno od Vera Cruza, glavne trgovačke kuće župe Concepcion, ljetnjikovac Mariane Cambaceres de Alvaer u ulici jedanaestog septembra, u Belgranu, jedno tursko kupatilo nedaleko od uglednog akvarija u Brightonu.

Kakav bi to fantastičan poduhvat bio, opjevati cio svijet? Pokušaj opjevati ostavljeni svijet, da parafraziramo jednog drugog velikog pjesnika. Svoj Alef ne bih vidio kao Borges (nije li se on uvijek bojao sljepila) kao veliku kuglu kroz koju se vidi baš cijeli svijet ili kao trag u prašini.

Dok se vozim u avionu iznad Sirije, okružen prelijepim stjuardesama Qatar Airwaysa izabranim prema strogim kriterijima zapadnog poslovnog svijeta “sve drukčije – sve jednako seksi”, gledam u monitor na kojem piše da letimo iznad Alefa. Tamo je bila tvornica sapuna, čistog, prirodnog, od maslina, koji je bio jedan od najvažnijih i najatraktivnijih izvoznih proizvoda iz toga grada. Prestali su ga proizvoditi prije šest godina. Taj sapun bi jedini bio dovoljno dobar da stjuardese operu svoje bijele vratove, nakon što sletimo u pustinju, a za nas se počne lijepiti pijesak.

Taj sapun bio je posljednja šansa da civilizacija u kojoj živimo opere svoje ruke.  Ali, ne - one će ostati prljave, generalske ruke koje se stežu oko naših vratova, sve jače, dok se ne izgubi i posljedenje. U grlu još samo ostaje molitva:

“Spasi onu djecu.”

Od ostavljenosti.