Milorad i Šeherzada

Svijet pripada ljudima koji pričaju (dobre) priče ili bratstvo i sestrinstvo Šeherzade i doajena sportskog komentatorstva Milorada Đurkovića

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Dolazi Svjetsko prvenstvo i u tom smislu je sarajevski Media Centar pred prošli vikend uradio dobru i pametnu stvar: organizirali su tribinu “Sportsko novinarstvo: dio problema ili dio rješenja u bh. sportu” i tom prilikom pozvali doajena TV komentatorstva. Jedan od gostiju bio je Milorad Đurković, čovjek koji je svojim prijenosima i pregledima obilježio mladost onih koji su u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća odrastali prateći sport i sami ulazili u svijet sportskog novinarstva.      

Poslovično nesretan zbog načina na koji većina naših komentatora prenosi utakmice, obradovao sam se susretu s duguljastim Crnogorcem (čiji je nadimak u duhu nepogrešive epsko-lirske tradicije – Dugo) i sretan što ću konačno upoznati doajena čije su mi rečenice obilježile mladost, mislio sam da imam štošta upitati starijeg kolegu. Novinarstvo je čudan vrag: ni u kojem se, valjda, poslu tako brzo ne postaje slavan, ali nigdje nema toliko zamki nakon kojih možete završiti na dnu. Jedino što vas može sačuvati je iskrena strast prema poslu, vjera da je to što radite jedino ispravno.

A Milorad Đurković je imao tu strast: generacijama rođenim u pedesetim, šezdesetim i početkom sedamdesetih na JRT-ovim programima prvo je donio ljubav za Calcio. Italijanski nogomet je do početka osamdesetih bio činjenica koja se prepoznavala “izdaleka”.

Povijest Serie A

Današnji interes za “Serie A”, barem kod nas, povijest u jednoj mjeri duguje dvjema stvarima: velikim ulaganjima Silvija Berlusconija u osamdesetim godinama prošlog stoljeća i – Miloradu Đurkoviću.  Raskalašeni bivši direktor “cele Italije” prvo je kupio Media Set, grupu televizijskih stanica koja je program bazirala na sportu i zabavi, a onda 1986. i A.C. Milan, Bio je to vakat kad su nogometne zvijezde, slično kao danas u Englesku, trčale u Italiju, po basnosnovne novce. I besmrtnu slavu, kako se tada mislilo: Maradona, Zico, Careca, Falcao Alemao, Van Basten, Gullit, Brehme, Klinsmann, Voller, Martin Vasquez, Slišković, Haris Škoro, Junior, Socrates, Savićević, Boban i mnogi drugi velemajstori uveseljavali su italijanski (i svjetski) puk svojim majstorijama.

Prijenosa tih utakmica nije bilo u tadašnjoj Jugoslaviji, osim na sjeverozapadu, ali je veliki zaljubljenik Milorad morao naći “caku”: svake nedjelje kad bi se igralo kolo “zadužio” bi svoje suradnike u tehnici da snime emisiju “90 minuto”, jer je predajnik na planini Lovćen uredno hvatao singal RAI-ja . Za to vrijeme bi se odvezao autom negdje na livadu izvan tadašnjeg Titograda, uzeo notes i sa svojim oskudnim znanjem italijanskog hvatao bilješke s utakmica. Nije ga teško zamisliti kako se po vrućini znoji u nekakvoj Ladi ili Stojadinu, i bilježi: Napoli – Genova, uno zero, Carnevale, Ferrara quarantatresimo minuto, amonnito. Kad bi sve to obavio, pojavio bi se malo prije 19 sati, tada već prosijede glave i glasom između muževnog i frenetičnog donosio glavne vijesti iz toga kola. Bili su to pravi mali biseri tipa kad je za pravoslavni Božić kao iz topa opalio:

“Dobar dan. Za sve one kojima to nešto znači, Hristos se rodi, a danas je Fiorentina donijela bod s vrelog Comunalea.”

I kad nema slike

Te male čarolije kolega Milorad danas zove “krađom”. I u pravu je: u današnjem svijetu “zaštite”, bilo bi nemoguće donositi priloge takvog sadržaja, a da vam sutra RAK (ako ništa ne radi, dobro se zove, majku mu) ne opali neku kaznu ili vam neka velika korporacija zatvori televiziju. Ali, suština nije u tome. Suština je da je Milorad Đurković pričao svoju priču koja bi glat “prošla”, i čovjek bi je, pod uvjetom da ga, naravno, cijela ta stvar zanima, upratio o čemu se radi, čak i kad slike ne bi bilo.

Sve bitne stvari u suštini su jednostavne, i koliko se god čovjek trudio da u životu, umjetnosti ili sportu istjera neki svoj "stil" ili "pravdu", obično se vrati na početak. Jer nikakvo tehničko pomagalo, nikakva teška pomagala, grafike, statistike i podaci koje će vam komentator izbiflati s interneta ili će ih produkcija pokazati u poluvremenu ne mogu pomoći ako stvar ne prolazi kroz srce i um živog, strastvenog čovjeka kojeg vodi ljubav prema nekoj stvari. I nemir koji ga pokreće da tu stvar dočara najbolje što može.  

U tom smislu Svijet, barem za mene, pripada onima koji pričaju (dobre) priče. Slično kao Šeherzadi iz 1001 noći koja svaku noć mora ispričati kralju Šahrijaru priču koja će odgoditi njezinu smrt, tako je i novinaru koji svaki dan, ili svake sedmice mora “prodati” svoj komad zanata, kako bi profesionalno ostao “živ” i zainteresirao ljude za ono čime se bavi(o).     

Čovjek koji je bio nedjelja

Prenatrpan (uglavnom besmislenim) informacijama, sadržajima, vijestima i bizarnostima, svijet danas traži instant uspjeh, brze “droge” koja traje samo onoliko koliko i događaj koji se treba predstaviti. U takvom svijetu je teško ostati neko koga se pamti.   

Čovjek koji je bojio sve naše nedjelje, i ostavljao nas budnima do kasno u noć dok se gledao vaterpolo, od "aktivnog" se posla oprostio jedne nedjelje. Koja će, opet, ostati upisana zlatnim slovima u povijest direktnih televizijskih prijenosa: bilo je to 21. maja 2006. kad je Crna Gora je vratila svoju nezavisnost. Bila je to najveća akcija u povijesti te zemlje, a cijelu stvar je, kao da vodi program iz studija u koji se uključuju reporter sa stadiona, prenosio – a ko drugi nego Dugo. Milorad Đurković je svo svoje sportsko iskustvo prenio na politički teren, i prva stvar koju ću reći kad neko pomene nezavisnost susjedne zemlje je, upravo, to. Njegov prijenos u kojem ne štedi sebe, i izvikuje rezultate u pojedinim općinama, s istim onim žarom s kojim je pratio driblinge Roberta Baggija ili Dejana Savićevića.

Sve ostalo prođe: i ratovi, i države, i životi i karijere. Ostaje samo nada da će još neko nekada pričati priče kao Milorad Đurković. I da će biti nekoga ko će te priče slušati.