Marin Čilić: Ovo je zemlja za nas

E, tako: prođe i ta epoha tenisa u kojoj su glavni tipovi bili, pa redom: Roger Federer, možda najveći teniser kojeg je svijet ikad vidio! Lijep muškarac, s još ljepšom dušom, muž Mirke Vavrinec (kako se kaže Federer na slovačkom?), “igrač” koji je osvojio najviše ATP turnira u povijesti. U tom sportu, s dva reketa, i jednom lopticom. Vele da je to najmasovnija individualna igra u povijesti. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Ostali se zovu: Novak Đoković, velemajstor pjesničke duše, čovjek o kojem znamo sve, a zapravo, ne znamo ništa. Veliki Nole. Zatim, Rafa(el) Nadal, radnik “ubica” koji sobom nosi naslijeđe svih radnika na zemlji ovog svijeta, i… Nema “i”, ostalo se zviždi, ako baš najviše ne volite Andyja Murraya, tipa s reklama, Škota koji je pobijedio na Wimbledonu 2013. godine, prekinuvši sedamdesetogodišnju tradiciju pobjednika Wimbledona van Otoka.  

Tenis je imao velike igrače. Veličanstveni Drugi se zove Pete Sampras: čičkav, simpatičan tip koji najviše liči na mog prijatelja Damira Šagolja. Na treningu lijenčina, a na terenu “zvir” koji nikome ništa nije oprostio, a najmanje sebi. Njegov, opet, najbolji prijatelj, Andre Agassi, jedan na prvi pogled sweet metal tip, na listi svih vremena “samo” šesti,  za Samprasa je kazao: 

“Nikad nismo vjerovali da će biti šampion. Uvijek je na trening dolazio u majici koja nikad nije bila utrpana u gaće, pospan. I trčao je sporije od svih nas.“

Meni najdraži je bio, i ostao, John Mc Enroe. Ljevak lake ruke koji je igrao tenis kao da svira rock and roll, majstor čija je igra najviše ličila – plesu. Da, bio je to nekakav blagi tenis, kao da je došao s druge planete, i negdje ostao u tome. 

Amerikanac irskog porijekla, rođen u Wiesbadenu u Njemačkoj, u znaku vodolije, JPMac je Neko ko me je trajno zadužio u životu (u muzici, i u sportu). U horoskopu vodolija (kakva sam i sama, kako veli narodna pjesma) kojem je, prema urbanoj legendi, na vrata hotela kucao sam David Bowie. 

Da mu pokaže kako se sviraju njegove pjesme. Koje je Joh(a)n najviše volio!

I sad, nakon svega? Marin Čilić! Pobjednik Grand Slam turnira, Neko čiji je babo, odakle i svi njegovi, iz Međugorja, iz Hercegovine. Kad bih, recimo, bio ozbiljan kolumnist, poput onoga Hemingwaya Dežulovića, mogao bih ispisati cijelu sagu o tome kako istovremeno kad hapse Lijanoviće, njihove kobasice i ćevape peku u garaži kuće Čilića. Ali, ljubav se ne trži, niti ne kupuje, veli stara pjesma negdje iz Međimurja. Iz ravnice.

Ali, ja potječem iz kamena. Marin je neko duboko moj, iz Međugorja. Marin, o kome nisam znao skoro ništa. Marin, za razliku od svoga trenera Gorana Ivaniševića (čijoj sam se Wimbledonskoj pobjedi radovao kao da sam je osvojio sam, ali o tome nešto poslije), bio je samotar. To je, opet, staroslavenska riječ za nekoga ko sam živi svoj život, ko ne igra tenis s Predsjednikom, ko svoje rane i poraze, i pobjede - živi sam. 

Dečko s bradom, čiji izgled može biti look i pariskog klošara i holivudskoga glumca (ovi “novi” bi rekli hipster), je Neko za koga u duši duboko navijaš, a ne znaš baš da je njegov otac skupljao pare po selu da mu sin u jednom trenutku bude pobjednik US Opena. 

I u tom istom selu ispeče roštilj, u nekoj garaži, za svu raju što tu dođu, da proslave titulu “dečka”, koji je osvojio najveći turnir u Sjedinjenim Američkim Državama. Pobjednik Grand Slama, koji se piše u historiju. Ili u povijest, kako vam drago! 

Vratimo se malo onome što je ovaj tekst obećao: pobjedi Gorana Ivaniševića na Wimbledonu 2001. Taj je tip(ac) tada rekao: “Imao sam prijatelja. Zvao se Dražen Petrović. On je bio NBA košarkaš, i poginuo je u saobraćajnoj nesreći. Ovaj trofej posvećujem njemu.” U mom svi(je)tu tome se veli “patetično”. 

Nema plakanja, barem ne javno. Za Draženom sam zaplakao. 

Ali, bez obzira na patetiku, moj svi(je)t živi u pričama. Neka jednom ostane zapisano i ovo: jednom je Marin Čilić, zajedno s Ivanom Dodikom igrao za Hrvatsku, protiv Njemačke, u Davis Cupu. 

Negdje tamo, u Međugorju, selu koje je nominalno, a i suštinski, moja zemlja, ta sjebana Bosna i Hercegovina, postoji tip koji se zove Dida. Ili ga, barem, tako zovu. Živio je u Njemačkoj, pa je onda došao natrag, jer na kraju, i na početku, postoji činjenica da velike zemlje nekad ne razumiju velike ljude. Pogotovo iz malih naroda. Ko zna šta bi bilo da je Čilić ostao u Međugorju. Vjerojatno ništa. Ovako je bolje. On živi u Monte Carlu, a mi se iako nismo učestvovali u njegovu uspjehu, ipak radujemo.

Veliki ljudi svojim rečenicama zabavljaju ljude. 

U jednom trenutku Dida je rekao: 

“E, vala, kume, na šta je ova Njemačka spala, da se tuče s ovin Krstinama.” 

Krstine su, za one koje to zanima, zaselak odakle je rodom Marin Čilić. Današnje socijalne teorije o tome govore da se u tom slučaju radi u slojevitim identitetima. Ali, ja sebi utvaram da znam o čemu se radi: pobjeda Marina Čilića je pobjeda Bosne i Hercegovine. 

Ta zemlja možda i ne postoji, osim u dušama njenih najboljih pjesnika. Ali, ta zemlja, je, ipak, jedina koju imamo.  

Hvala, Marine Čiliću. Tvoja pobjeda je pobjeda ove zemlje. 

Ma kakva ona bila.