Luka

Šta je historija? Zbir činjenica i detalja koji stvaraju sliku o prošlosti ili priča, interpretacija nekoga perioda, pojave ili fenomena koji iz pokušavaju olakšati razumijevanje (iz) određene vremenske perspektive. Ili se, jednostavno, radi o naučnoj dispciplini koja nikada ne može biti dovoljno objektivna, jer ovisi od ostalih kretanja u društvu? Takvim raspravama nikad kraja, a budući da je na ovim prostorima historija prije svega vaspitna disciplina i služi da vlast ubijedi podanike da je jedino ona u pravu, onda se time i ne treba baviti. Ova će društva biti načisto s poviješću, ako ikada budu načisto sa samima sobom. A kako sad stvari djeluju, još dugo neće biti tako.

Bilo kako bilo, neke će stvari ostati zapisane. Jedna od njih je da je 2018. godine za najboljeg fudbalera na svijetu, ni dvije nedjelje nakon svog trideset i trećeg rođendana, proglašen vezni igrač Real Madrida i hrvatske nogometne reprezentacije, Luka Modrić. Danas, sav svijet šatro ‘prati’ fudbal, pa nije potrebno objašnjavati zašto: u godini u kojoj je osvojio Ligu prvaka i doveo svoju reprezentaciju u finale Svjetskog prvenstva, naizgled krhki, plavi, tršavi, dječak iz Zadra koji je nekada po vrletima Zagore čuvao koze, ostavio je za sobom Christiana Ronalda i Muhameda Salaha. Od takvih činjenica živi takozvana Velika Historija.

Ona, recimo, neće zabilježiti, i to će se zaboraviti, da je samo dva dana nakon što je proglašen najboljim na svijetu, Luka Modrić pretrpio težak poraz od 3:0, nakon što ga je na svom Ramon Sanchez Pizjuan stadionu, pregazila Sevilla. Da mu je u 54. minuti poništen gol zbog ofsajda, te da je u 64. dobio žuti karton zbog povlačenje sudije za ruku. To, inače, nisu njegovi maniri, ali kad ste broj 1 na svijetu, onda je, valjda, sve dozvoljeno. Ti detalji su rezervirani za pedantne hroničare i prave bolesnike, i to će uvijek odvajati one koji nogomet posmatraju kao globalno-ekonomski fenomen od onih koji ga smatraju pitanjem interpretacije života i smrti.

Jer, moglo je biti sasvim drugačije, i bog zna kako bi bilo, da je recimo, Luka Modrić završio u Hajduku ili Željezničaru, odakle su ga, svako iz svojih razloga, prepametni i prestručni kadrovi odabira igrača vratili jer “je mali dobar, ali nije za ‘Ajduka” ili je, naprosto “neuhranjen.” Konci ljudske sudbine su nerazmrsiva priča, ali priča je velika onoliko koliko detalja sobom nosi.

U Modrićevom slučaju, recimo, nijedan detalj neće zamagliti ono zbog čega cijeli svijet piše o njemu: vjerovatno će činjenica da je lažno svjedočio u procesu protiv tajkuna i predendenta na većinsko vlasništvo nad hrvatskim nogometom Zdravka Mamića biti stavljena na kraj fascikle u Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu. I na nju će se malo zaboraviti, kao i na činjenicu da je glavni okidač za naci-šenluk, u šta se pretvorila proslava drugog mjesta Hrvatske na Mundijalu, bila kapitenova želja da mu omiljeni pjevač zareve “Lijepa li si.” Naravno, riječ je o Marku Perkoviću Thompsonu, svojevrsnom nastavku Bijelog dugmeta drugim sredstvima, kojeg evropska civilizacija, uglavnom , osuđuje, ali ga hrvatski puk – voli. S te strane, Luki se Modriću nema šta zamjeriti: on, iako je duboko iznad svakog prosjeka, u tom segment hoće ličiti na ‘svoj’ narod, i to je ono što ga u njihovim očima čini izuzetnim. Točka. Tačka, kako vam drago.

No, to i može biti predmet sporenja i debata. Ono oko čega nema zbora jeste da Luka Modrić nikada ne bi bio ni blizu nikakve titule da je ostao u svojoj domovini, ili u susjednoj Bosni i Hercegovini, i skupljao poene po polupraznim stadionima gdje lokalni moćnici čekaju da se tekma završi, pa da odvedu zvaničnike u provod, “na meso”. Gdje je, praktično, jedini zadatak saveza da ih ne uhvate u onome što rade, gdje klubovima vladaju interesi raznoraznih hobotnica, a društvima vladaju paravojne organizacije koje pred svake izbore, kad im gospodari zazveckaju povocima, zazveckaju oružjem i zaškrguću zubima. U takvim okruženjima se ne živi normalno, ne uživa se u utakmicama, a potencijalni talenti na sve načine, kao iz Afrike, traže puteve da se dočepaju vize za bilo kakav Zapad. Nebitno da li se do njega stiže preko “Dinama” u Modrićevom, ili Teplica u Džekinom slučaju, važno je znati da je u ovom trenutku pitanje života u domovini pitanje nivoa poniženja koji možete istrpjeti.

I to može biti predmet historije, ali nije. Ostaće, a možda je tako i najbolje, samo priča da je jedan igrač koji je prošao polupraznim i negotovim stadionima Hrvatske i Bosne jednom bio najbolji na svijetu. A nosio je ime davano ljudima koji su dolazili iz italijanske pokrajine Lukanije, koje je ovjekovječio krćanski svetac i autor jednog od evanđelja, autor prve ikone i dragocjenog dnevnika puta. Put Luke Modrića može biti jedno od najblistavijih svjetala ovog vremena. Vremena u kojoj historiju, uglavnom, pišu oni koji nisu bili dovoljno ‘dobri’ za “svoje”.

Zato i jesu za vrhove svijeta.