Kupi mi, majko, Glock!

Kao i mnogo puta do sada, da nije tragično bilo bi smiješno.  Neko je na forumima o "spektakularnom" bijegu Amela Sejfovića napisao da se trend odlaska mladih i odliva mozgova iz BiH – nastavlja. Da ne bude kakve zabune, Sejfović je onaj tip koji je čekao suđenje za pljačku Raiffaisen banke na Ilidži u kojoj je ni kriv ni dužan od puščanog metka stradao biciklist Kemal Bašić. Tada su Sejfović & partneri kundacima udarali radnike i odnijeli oko 300.000 maraka. Nakon bjekstva iz KPZ-a Sarajevo, u kojem je pištoljem prisilio čuvare da otvore vrata – ili je pripucao na njih, jer se izvještaji policije razlikuju baš kao vijesti iz crne hronike -  u njegovoj su ćeliji pronađena dva uništena telefona, a dan kasnije na Ciglanama motor kojim je dalje pobjegao. Vjerovatno iz grada, i vjerovatno dalje prema Srbiji i(li) Crnoj Gori. Zbog pomaganja u bjekstvu uhapšena su trojica stražara i jedan medicinski tehničar. Sve u svemu, sve izgleda kao sasvim solidna epizoda neke od serija sa zatvorskom tematikom, Prison Break recimo. 

S druge strane, bacite pogled na kompjuter ili tablet svog djeteta: možda se na njegovom ekranu nalazi, upravo, Sejfović. Na ovom stepenu patologizacije društva nije isključeno da Sejfović sa svojih 190 cm visine, 110 kg mišića, plavim očima, u brendiranoj i toniranoj garderobi postane neka vrsta simbola, pa i idola jedne generacije. “Već ga vidim u fantomci kako skače na motor”, piše na forumu, i već se pletu urbani mitovi oko njegovog bijega. Što policija manje radi, veće su mogućnosti pletenja priča oko Sejfovića: “Imao je Glock u ćeliji koji mu je donijela majka, jer mu je ona jedina dolazila u posjetu”, javlja crna hronika. Čovjek mi, pak, jučer u povjerenju kaže da je “imao malokalibarski pištolj koji mu je dao medicinski tehničar”, te da mu je “jaran iz policije rekao da ga neće hvatati nego odmah ići na likvidaciju”. “Mora da su mu javili da će biti osuđen!?”; “A nigdje para od pljačke, pojavit će se on čim sve potroši!” Ovo je grad u kojem je priča uvijek bila važnija od svega. Dok nisu došli “oni”. Onda je sve otišlo k vragu.

Ko su “oni”, sigurno se pitate. Evo djelomičnog pokušaja odgovora. Negdje u januaru 2001. u jednom od ozloglašenih perfierijskih restorana u kojima su se okupljali kriminalci, 50 policajaca Kantona Sarajevo izvršilo je policijsku akcija pretresa restorana i lišavanje slobode pojedinih osoba. U toj akciji su specijalci, vjerovatno prema naređenju pretpostavljenih, i pod pritiskom javnosti razočarane činjenicom da kriminal vlada gradom, s urednim nalogom ušli i malo ispreturali unutarnje organe žestokih momaka, čisto "da se zna ko je ko". Akcija je odobrio izvjesni – za takve tipove stvarno nema riječi, ali evo, međunarodna administrativna lignja Vincent Couerderoy, koji je notirao izdavanje pasoša Ramizu Delaliću – Ćeli, a onda “iskazao zabrinutost” načinom vođenja pretresa restorana Zujevina u Hadžićima od policajaca Kantona 9. (...) ovlašteni tužilac nije bio obaviješten o pretresu prije akcije, a pored toga IPTF nije bio obaviješten o akciji. Elem, da skratimo: osim što je dijelom bio partijska borba, taj upad u Zujevinu bio posljednji pravi pokušaj policije da pokaže svoju snagu u borbi protiv kriminala. Osujećen je kombinacijom međunarodne pokvarenosti i korupcije i straha ovdašnjeg pravosuđa. Epilog svega je da je na osnovu iskaza kriminalaca, 19 policajaca dobilo otkaze, a policija i mjesto komesara ostali su politički kusur onih koji su svoju vlast održavali preko kriminalaca. To je bio jedan od point breakova , momenata kad je trajno propuštena prilika da se u gradu, a kasnije i u državi uspostavi kakva-takva ravnoteža između vladavine poretka i kriminala. "Oni" su dakle sprega policije i kriminala, a njihov "elitni" izdanak – ljubljeni Terminator -  Amel Sejfović.      

Stoga, nemojte biti iznenađeni ako sretnete neku mladu osobu kojoj je on idol. I ne reagirajte pretjerano, ako vam dijete kad ga pitate šta želi za rođendan, kaže: “Kupi mi, majko, Glock!”

Jer, dolazi generacija koja nije imala mnogo, a nismo joj ostavili ništa. Generacija koja sanja da nakon pljačke banke, u fantomki skoči na motor, i pobjegne na egzotični otok u pratnji zanosne dugonoge pratilje. Ti snovi su, naravno, naivni upravo onoliko koliko je blesava naša stvarnost. Koja nije turska sapunica o mudrosti i ćudoređu jedne familije, čija je glava bila progonjena u komunističkom režimu, pa postala predsjednik nezavisne države, nego brza kriminalka – krv, korupcija, kriminal. Prison Break.

Zamislite sljedeći scenarij. Bosna i Hercegovina, Jugoslavija, komunistički režim. Dvojica ljudi bivaju zatvorena u tom režimu. Njihovi sinovi odrastaju skupa, prijateljuju, dijele šture vijesti iz zatvora o svojim očevima. Pada komunistički režim, jedan od njih postaje predsjednik, drugi ostaje narušenog zdravlja. Sin prvog postaje arhitekt i kasnije njegov nasljednik na mjestu predsjednika. Sinovi drugog su liječnici. Stariji je raskalašen i bahat, intelektualno inferioran, a drugi, mlađi, mudar i sposoban. Stariji postaje direktor Kliničkog centra, i pravi teške gubitke i dovodi tu bolnicu na ivicu propasti. Njegov mlađi brat otvara privatnu kliniku, odličan je stručnjak i koristi sve privilegije društva punog rupa. U priču se umiješa predsjednikova Snaha, također liječnica i krene "čistiti" bolnicu. Mlađeg prijatelja svog muža nakon 19 godina smjenjuje s mjesta direktora klinike, zaboravivši da je na rukama nosio njezinog svekra, bivšeg Predsjednika, kad je starac pred smrt slomio kuk. Kakva bi to sapunica bila!?

Ali, nju niko neće snimiti. Jer  se upravo odvija kriminalistička serija u kojoj tip koji je pobjegao iz zatvora poslao poruku komesaru policije: “Bit ću primoran da vas pobijem sve”.

I šta ste onda očekivali? Ilićki autobus, iz pjesama legendarnog Mehe Džegera!? Da Sejfović ne postane “zvijezda crne hronike”, kako ga tituliraju popularni mediji. Ma, ‘ajte molim vas.

I zato se, ponavljam, ne iznenadite ako čujete: “Kupi mi, majko, Glock!”

Jer se drukčije, izgleda, neće moći preživjeti u ovakvom društvu.