Kratka povijest Vlaha i baliluka

I sve je mogao reis Husein Kavazović, i naslijediti Mustafu Cerića, i početi vraćati (skoro potpuno uništen) ugled vrh Islamske zajednice u njoj. Ono što nikako nije smio, jeste da se pokuša “izvaditi”. Jer, prema staroj bosanskoj majka Muju nije karala što se kockao, nego što se “vadio”.   

Ko zna ko to i kako namješta, ili je sve namješteno daleko otprije, ali taman negdje dok je vrhovni vjerski poglavar Husein efendija Kavazović po tradicijom utemeljenim džematima u St. Gallenu, Sionu, Bernu i Zurichu tražio da vjernici iz Bosne i Hercegovine daju teško zarađene franke za progres i dobrobit Islamske zajednice, slavio se Svjetski dan Vlaha. Sve na svijetu ima svoj dan, pa tako i Vlasi. Ova romanizirana etnička grupa, kojoj pripadaju Rumuni i Moldavci, porijeklo vuče od rimskih kolonista, a kroz povijest se održala romanizacijom starosjedilaca Balkana, Ilira i Tračana. Zove ih se Dakorumuni, Aromuni, Meglenski Vlasi (Kucovlasi), a imaju svoje podgrupe u Cincarima, Fašeriotima, Karakačanim, a žive u Bugarskoj, Mađarskoj, Srbiji, Makedoniji, čak i u Istri, gdje je najveći planinski vijenac dobio i ime Ćićarija. U Dalmaciji, pak, Vlasima (Vlajima) zovu ljude s one strane primorja, obično iz Dalmatinske zagore.  

Majka i Apis, vlaška posla

Sigurno biste se iznenadili kad biste doznali koliko je značajnih ljudi vlaškog porijekla, ali evo nekih: Majka Tereza, znanstvenik Mihajlo Pupin, komediograf i pisac Branislav Nušić, ubojica i podstrekač Sarajevskog atentata Dragutin Dimitrijević – Apis, šef radikala u Kraljevini Jugoslaviji Nikola Pašić i nadrealist i jedan od vođa pokreta otpora u Srbiji, i bivšoj Jugoslaviji Koča Popović, bili su porijeklom – baš to, Vlasi.

Istovremeno, dakle s praznikom sve vlahadije, Husein Kavazović, kojeg se smatralo boljim, umjerenijim i dijalogu sklonijem od klerikalnog manipulatora, ex-reisa Mustafe Cerića, izjavio je sljedeće. Zbog kompleksnosti problema, a i zbog još jednog razloga na kraju, citirat ćemo ga od riječi do riječi. Dakle: “Nećemo halaliti nikome ko bude mogao, a ne bude htio. Nećemo nikome halaliti. Svako ko može dati svoj glas, svako ko može se registrirati, svako ko može dozvoliti da Vlah ne vlada u Srebrenici. Bit ću potpuno otvoren, da Vlah ne vlada u Srebrenici. Nek' mu je haram (prokletstvo) ako to ne učini, nek' mu je haram. Mi to moramo zaštiti, moramo to čuvati. To je naše i to ne možemo ostaviti."

Poziv na lokalne izbore u kojima će se u Srebrenici odlučivati ko će biti vlast, Husein Kavazović je, dakle, začinio jezikom mržnje. Osobno, mislim da on nije čovjek mržnje, u njemu ima nešto od iskrenog duha tolerancije, kojim se ovo podneblje (često i zbog krivih motiva) voli pohvaliti. Jer, bit tolerancije je, ipak, trpljenje, podnošenje stanja u kojem ti, pored sebe, valja gledati i nekog drugog. Ono što reis Kavazović nije trebao napraviti, jeste da nakon što je već prekardašio, nije trebao ispasti – balija. To je, kako, možda znate, turcizam koji izvorno označava jednu etnički grupu u Hercegovini. Koristi se za stanovnike oko Blagaja, Podveležja, po Dubravama i oko Stoca – odakle sam i sam(a) porijeklom, pa imam i malo prava o tome: no balija, je, baš kao i Vlah za Srbina, pogrdan naziv za primitivnog muslimana, čovjeka koji ne pripada obrazovanom svijetu. Kao što piše u Vukovim knjigama: “Ne zna balija/šta je zdravo Marija”.

Izbori nisu demokratija

E sad, znao ne znao, reis Kavazović nije trebao reći da “Vlasima i balijama zove one koji negiraju genocide”, jer je to – glupo. Prvo, zato što bi baš bilo teško, osim one dvojice Dodikovih plaćenika kojima ni ime ne treba spominjati, naći Bošnjaka koji negira ili osporava genocid. Druga stvar je kontekst u kojem svako malo pročitamo ili čujemo da neko poziva na izbore: posljednja vijest za Srebrenicu je da je to uradio Vedad Ibišević, pozivajući građane da podrže Ćamila Durakovića.

Ono što nije jasno, očigledno, ni efendiji Kavazoviću, niti sturm spieleru Ibiševiću (inače ovom komentatoru, najdražem igraču Reprezentacije BiH) je za početak to da izbori, sami po sebi, nisu demokratija. I da je za bilo kakav oblik uspostave minimuma života, ma kakav on bio, to da se – da malo svedemo stvar na narodski rječnik-  hodže i fudbaleri drže svog posla, dakle džamija i stadiona, a da bi se politikom trebali baviti oni koji su to svojim radom zaslužili. No, to odavno kod nas nije tako i ne treba imati iluzije: kao što ne možemo tražiti da se odnosi između Srba i Bošnjaka urede čarobnim štapićem. Ili novcima iz dijaspore.

Za kraj, mala priča: znate li odakle dolazi i šta znači stara poslovica - Da se Vlasi ne dosete?. Kad se srpska delegacija spremala 1805. u Istanbul, da zatraži veću autonomiju od Otomanije, poslala je dvije poruke – jednu pravu, u kojoj se traže veća prava, i drugu lažnu, u kojoj se ne spominje autonomija, a “servirana” je preko vlaških knezovima, koje su Srbi smatrali pohlepnim i potkupljivim. Tako je, naime, uvijek: onaj koga ima manje i treba ga asimilirati nosi stigma da je opasan, prijetvoran, škrt… Pa tako, i Vlasi. Srpsko vodstvo, uvijek malo opterećeno teorijama zavjere – u to vrijeme vjerovatno i opravdano, bojali su se da Vlasi ne odaju tajnu Austro-Ugarskoj, ili da neko drugi ne osujeti njihove molbe. Otada se poslovica - Da se Vlasi ne dosete koristi kao frazau kojoj se želi pokazati prikrivanje stvarnog stanja.

I tako, dakle. Za bilo kakav korak naprijed nije dovoljno razvikivati vlaško, jer se tako kako smo vidjeli lako postaje balija.

Treba se dos(j)etiti. Kad već Vlasi (i balije) – nisu.