Keruša i sedam institucija

Piše: Ahmed Burić

Ne znam zašto, ali dugo me neki znak propasti nije tako duboko pogodio kao daske zakucane na vrata Zemaljskog muzeja. Da li zbog sjećanja? Paržikova zgrada iza Marijin Dvora bila je prva muzejska institucija u koju su ove noge zašle, a osjećao sam toliku tremu da sam, kao petogodišnjak, voštanim lutkama u narodnoj nošnji rekao “dobar dan.” Najdraži i najbolji prijatelj iz najranijeg djetinjstva, moj dedo, “Museum” je smatrao najvažnijom institucijom za unuka. Prva znanja, dakle, stižu odatle i tu se ne može biti ravnodušan: tu sam vidio prve alate starih civilizacija i naučio razlikovati crnogorično drveće u botaničkoj bašti.

Grantovska sadaka

Podsjetimo, daske na ulazu u Zemaljski muzej postavio je sadašnji direktor Adnan Busuladžić, “želeći poslati poruku javnosti”, nakon što nije pristao da se prijavi na grant Ministarstva civilnih poslova. Grant je, inače, moderna riječ za (birokratsku) sadaku, i on, istinaibog, Muzeju ne bi osigurao normalan život u budućnosti, ali bi svakako dao neku injekciju i mogućnost da se barem donekle premosti očajna situacija u kojoj se našao. A da prostite, živimo u vremenu u kojem valja gledati da se preživi, a ne ponašati se kao uvrijeđena seoska mlada.

Jer, jedna od najvećih ubleha u ponašanju javnih radnika i političara kod nas je priča o tome kako je “zalaganje za državne institucije” najvažniji zadatak “naših ljudi i naše stranke”. Prije šest ili sedam godina, predlagalo se rješenje za ovu i još šest institucija. Tada je ministar bio Safet Halilović, a za Historijski muzej, Narodnu i univerzitetsku biblioteku, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, Biblioteku za slijepe i slabovidne osobe i Kinoteku BiH se predlagalo da tri institucije ostanu na nivou države, a da se ostale prebace na “niže nivoe”. Stvar je bila gotovo dogovorena, a onda su “magovi” iz Stranke za BiH, odnosno njezin “stopostotni” šef Haris Silajdžić, nastupili s onom čuvenom- “ili sve ili nijedna” – udarivši šakom o sto. I umjesto da su dobili nešto sa stola, slomili su ga, odnosno srušili mogućnost da se bar najvažnijim institucijama omogući rad.

Sredoje i njegovi pomoćnici

Nisam se raspitivao koja je stranka postavila Busuladžića, to je u ovoj priči krajnje nebitno, ali znam da se u trenutku kad se sve u državi ruši, ne možete ponašati tako da očekujete da ista ta imaginarna država riješi sve vaše probleme. Tim više što nije riješila ni problem sindikata, poljoprivrednika, policajaca, studenata … Previše je onih koji se predstavljaju kao zaštitnici državne svojine, a državu shvaćaju kao servis koji im treba omogućiti da direktoruju.

S koje god strane priđete ovom mučnom problemu, a mučno je gledati te proklete daske i najstariji muzej u zemlji kako se ruši, doći ćete do istog zaključka. Je li važnije da se nešto zove “državnim”, pa da propada, ili da svoju funkciju obavlja na drugom nivou. Jer, niti treba očekivati da je ministru civilnih poslova Sredoju Noviću (a i to je notorna budalaština da glavne institucije kulture spadaju pod taj resor, bez obzira ko njime upravljao) stalo do bilo čega što ima državno obilježje, niti ta država, da pojednostavimo, može podnijeti toliko Sredoja i njegovih pomoćnika koji će čarobnim štapićem namaći pare za institucije. Država ne funkcioniše, i to svi vide, ali se svako iz svoga sitnoga ćara krije iza velikih priča o brizi za njeno očuvanje. Od tih priča, vrlo je malo onih kojima se može povjerovati.        

Čekajući tmurnog Gazdu

Ali, evo i jedne drugačije. Primjer da se može raditi u ekstremnim uslovima je Umjetnička galerija BiH. I ona je (bila) zatvorena, prvenstveno zbog muljevitog i zagađenog političkog konteksta, ali i zbog toga što se bivša direktorica ponašala prema sličnom modelu kojem je “pribjegao” direktor Zemaljskog muzeja. Ta praksa se, otprilike, svodi na stav: ”Ovo će se sve urušiti, jer nam nisu obezbijeđeni uvjeti za normalan rad.” Novi direktor Umjetničke galerije Strajo Krsmanović ušao je u tu instituciju i polako je i s mukom diže na noge. Čovjek radi bez plaće, i pokušava navući što više sredstava za osposobljenje institucije. To ne treba biti pravilo, ali kako drugačije deverati u zemlji u kojoj sredstava ima samo za plaće političara i koju kriza sve više razara iz dana u dan?

Nikako. Istina, ljudima koji rade u tim ojađenim institucijama ne treba pristajati na muku pa im nuditi nekakve kvazimenadžerske i neoliberalne modele funkcioniranja, što je omiljeni sport nekolicine ovdašnjih “kulturnih radnika”. Pritom valja znati da su ti stubovi kulture sve što imaju obezbijedili iz državnih fondova. Logika nameće da ove stvari treba riješiti bez uplitanja visoke (a šuplje) politike, koja svakako nije riješila ništa u ovoj zemlji od njenog postanka. Jer, samo tako se i mogu naći rješenja. Ili ne moraju. Ali je to onda priča o vječno zakucanim daskama na vratima muzeja.

Odnosno, sve skupa liči na priču, odnosno legendarnu pjesmu Sergeja Jesenjina o keruši i sedam kučića. Država je osnovala institucije koje, očigledno, ne može hraniti. Ono što se može desiti je da svaki nivo vlasti pokuša uzeti po jedno štene i odgojiti ga u svojim skromnim uvjetima, ili će se ukazati tmurni Gazda, potrpati štenad u vreću i baciti ih na dno rijeke. Pritom je sasvim svejedno kako se zove Gazda. Jer, keruša će ionako svisnuti od tuge.

Ako već nije svisnula.