Kao fudbal, kao sudbina, kao politika

Uporedo s klupskim nogometnim takmičenjima u Evropi, kreće i neka blaga iluzija da se karta Starog kontinenta mijenja: utorkom i srijedom, barem nakratko, važne postaju neke druge stvari, a čarolija otprilike traje do ponoći, dok se svekoliki rijetki zaposleni, i većinski nezaposleni puk, nakon pregleda s evropskih stadiona otpravi na spavanje. No, što se kvaliteta našeg loptanja tiče, tu možemo biti spokojni sto posto. Klub iz Premier lige BiH nikada neće igrati ni u jednom evropskom grupnom takmičenju.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Odnosno, neće igrati sve dok nas budu ubjeđivali da je to što gledamo na domaćim stadionima – fudbal.

Znate li gdje je Karabag? One koji su pratili vijesti u devedesetim neće biti teško podsjetiti. U Azerbejdžanu, gdje je 1993. godine, baš kao i u BiH bio rat. Klub je osnovan još 1951, u Sovjetskom Savezu, a najteže dane je doživio 1992, kad je u ratu, između ostalih, poginuo njihov legendarni trener Allahverdi Bagirov. Nakon 20 godina borbe, prošle su godine prvi put bili prvaci svoje zemlje, a danas igraju Ligu Evrope. U zadnjoj utakmici su izbacili velikog favorita, bivšeg holandskog prvaka Twente.

Imaju prelijep stadion, a tamo brani i Ibrahim Šehić, nekadašnji golman Željezničara, bivšeg povremenog reprezentativca kojeg ovdje dugo niko nije spomenuo: takvi smo, kratko pamtimo, još brže zaboravljamo.

Elem, Karabag je danas, izgleda, klub koji je izliječio sve rane, i za koji se može reći, da i ako ne bude napravio veliki rezultat ove godine, da ćemo u budućnosti čuti za njega. Na isti, ili sličan način na koji smo u prošlosti, recimo, znali za Dinamo iz Tbilisija ili Banik iz Ostrave.

Napredak, Kruševac

Naši klubovi, rekosmo, nikada nisu dosegli grupnu fazu nijednog evropskog takmičenja, iako nas fudbalski zvaničnici (čitaj Savez, u kojem sjede ljudi s krivičnim prijavama i njihovi sateliti) stalno ubjeđuju kako nam je Liga sve bolja. Ili, kako je infrastruktura sjajna i kako napredujemo iz dana u dan.

Napredak, taj nekadašnji simpatični klub iz Kruševca, u našem slučaju izgleda tako da u nadolazećim utakmicama reprezentacije nećemo imati igrače iz naše lige, osim da popune prazne "kasete" iz svlačionice.

Premijer liga BiH je u posljednjih sedam dana dobila dva relativno zvučna trenerska pojačanja: u tuzlanskoj Slobodi su nakon Ćire Blaževića, i najave da će se ukazati bivši centarfor Chelesea Jimmy Floyd Hasselbank, angažirali Portugalca (da ih naglanca!?), zvučnog imena Acacio Alfredo Casimiro. Pomalo nepoznat široj (fudbalskoj) javnosti, čovjek, istina, ima bogatu biografiju. Selio se od nemila do nedraga, i Tuzla će mu, definitivno, biti živopisno iskustvo. Kako god bude, trebat će mu sreće, a debitirat će već na stadionima u Banovićima i Zvorniku. To će biti sasvim dobra uvertira da se navikne na stadione, i atmosferu, kojih se, sigurno sjeća iz Portugala. Iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Fudbalska vijest sedmice da je nekadašnji centarfor Veleža, Sociedada i Barcelone, nesuđeni/presuđeni selektor BiH, opet "u igri". Stigao je na trenutno možda i najatraktivnije mjesto na našim klupama – ono šefa stručnog štaba Sarajeva.

Meho Kodro, Mostarac nespornih igračkih i ljudskih kvaliteta, četvrti je trener Sarajeva u posljednjih deset mjeseci. Prvo je otišao Musemić, pa je "na foru" doveden Robert Jarni, koji je bio fenomenalan igrač, ali se kao trener, zaista, nije pokazao, a onda je pukla bomba oko Ljupka Petrovića koji se nekad u životu (ili nije?) uslikao s ratnim zločincem Arkanom Ražnatovićem.

Rano je da prognoziramo hoće li tako završiti i Kodro, ali barem nekoliko pitanja ostaje da visi: zašto su u Titovoj 38 smijenili Uščuplića koji u ligi nije izgubio utakmicu (odmah su, nakon njegova odlaska, izgubili u Širokom 1:0)? Zvaničan odgovor je da nema licencu.

Istina je nešto šira: smijenila ga je ista grupa ljudi koja ga je i zaposlila znajući da nema potrebnu tehničku referencu. Ako je tačno da o sportskom dijelu u FKS odlučuje sportski direktor Abdulah Ibraković, onda je on osoba kojoj se sva ova pitanja trebaju postaviti.

Ako je, pak, za osiguranje ugleda i sigurnosti novaca koje je donio biznismen Vincent Tan odgovoran Upravni odbor, onda je red da oni navijačima i javnosti objasne zašto se treneri smjenjuju kao ćevapi na roštiljima na platou istočne tribine Koševa.

U tome su Nogometni/Fudbalski  savez BiH, i FK Sarajevo , zapravo "djeca iste matere". Većina problema i jedne i druge "organizacione jedinice" dolazi zbog sistema zatvorenog prema javnosti, odnosno novinarima. Jer, kod nas nećete čuti nijednu nogometnu legendu da glasno i jasno locira probleme i pozove na odgovornost. I kaže da je vjerovatnoća da će Kodro ostati do kraja sezone, otprilike jednaka tome da će reprezentacija BiH u naredne dvije utakmice, protiv Belgije i Walesa osvojiti 6 bodova. Što je mantra koju "privatni" novinari šire po ovdašnjim portalima.

Žalost

Stoga, Mehi Kodri treba poželjeti sreću, da svoje teško stečeno ime po evropskim terenima, trenerski potvrdi u takmičenju koje nije tačno, ligi za koju ispada svejedno ko će je osvojiti. I klubu, za koji se baš i ne zna ko ga kontrolira, ali ima čvrst stav u tome da promijeni trenera svakih par mjeseci. I zato je teško vjerovati da će Kodro kraj sezone dočekati tu gdje je došao. 

Tako ispada da su "vlasnici" našeg fudbala, vrlo slični našim političarima. Dakle, rade što im se prohtije, ne polažu račune, namještaju utakmice, potkupljuju sudije, preziru ono malo svijeta koji u nogometu vide barem sat i po sedmične utjehe pred krvavo surovom svakodnevicom.

Dakle, samo nas nemojte ubjeđivati da je ovo što gledamo, i živimo – dobro. Ostalo, da radite što hoćete, vam je ionako dozvoljeno. Niti vas ima ko kazniti, niti ćete svoju zemlju, odnosno svoj klub, gledati u Evropi. U Mostaru, iz kojeg je Kodro krenuo na svoj put oko svijeta, rekli bi: "Žalost".  

Sve oko nas je, naprosto, jedna velika žalost. Fudbal je u tom smislu samo (malo) ogledalo.