Kantonalni kantautori

Radiosarajevo.ba
Kantonalni kantautori

Umjetnici nam ne trebaju. Svi u upravne odbore. I skupštinske klupe. 

Dobili smo, dakle, i fetvu (izmjenu Zakona o statusu samostalnih umjetnika) u kojoj se kaže da će umjetnici biti obavezni dva puta godišnje učestvovati u manifestacijama koje bude organizirao Kanton. Aferim. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Doduše, nije jasno šta je s nama koji smo i dosad, a bez da nam se naređivalo, desetine puta nastupali u humanitarne svrhe i skupljali pomoć gdje smo stigli!? Hoće li nam se to ubrojati u minuli rad? Pa da, recimo, “kantautori” Fuad Backović i Hajrudin Varešanović nastupe po četiri puta, a ja – nijednom. Jer, imam “narađeno”.  

Šalim se, naravno, ali šta raditi u ovakvoj situaciji? Niko pod kapom nebeskom ne može objasniti kakve su kvalifikacije kantonalnog ministra da bude to što jeste, i da mijenja zakone. Istina, možda nije do kraja prilično da pišem o ovome, jer sam u jednoj vrsti sukoba interesa  - prošle godine sam, nakon skoro trideset godina objavljivanja, dobio narečeni status, i bolje bi mi bilo da šutim.  

Ali, kako? Vrijeđa se inteligencija, a vrijeđaju se i ljudi. 

Gdje je štambilj, gdje su naočale?

Na jednom neinteligentnom forumu piše da su svi ljudi sa “sporne” liste samostalnih umjetnika – paraziti, te da država plaća socijalno spodobama koje nose naočale od 2000 maraka. 

E, budući, da sam obuhvaćen, a donekle se smatram i kompetentnim, valja reći istinu. Pa, šta košta da košta. Prvo, država baš i ne plaća, jer dva od tri puta kad sam došao potvrditi zdravstvenu knjižicu dočekalo me je pomalo sažaljivo lice službenice iz Zdravstvenog koja me je obavijestila da “Kanton kasni s uplatom nekoliko mjeseci, ali znamo kako je sve u državi kasni, pa ćemo vam potvrditi knjižicu.” 

Nikada u životu nisam svjesno prekršio zakon, nikada nisam zakonski kažnjavan, objavljujem trideset godina, i neka je komisija utvrdila da imam pravo imati zvanje koje mi zakonom pripada. Toliko, dakle, o parazitizmu. I državi koja krši propise koje je sama donijela.     

No, ono što duboko zbunjuje i vrijeđa jeste činjenica da se uvodi statusni, odnosno imovinski cenzus za umjetnike, pa je odlučeno da Kanton neće plaćati doprinose onima koji “pune dvorane”, odnosno onima koji zarađuju više od dvije prosječne plaće u Kantonu. 

Šta to znači? 

To bi moglo značiti da je država, u ovom slučaju Kanton, spremna platiti onima koji se u svom poslu nisu ostvarili, a da je onima koji su neuspješni – status zagarantiran. Dobro bi bilo da je tako jednostavno, ali, jebi ga, nije. Svaka lista koja se pravi cenzusom, odnosno kvotama – a ova je pravljena tako da cehovska udruženja daju prijedloge – ima tu vrstu manjkavosti da se u nju može “uvaliti” onaj ko prema određenim kriterijima ne spada tu, odnosno da izvan nje ostanu neki koji to zaslužuju. Ali, to nisu skrivili oni koji rade (a mogli su biti pekari, monteri, inženjeri ili piloti), nego oni koji su ih razvrstali bez kriterija. 

Jer, bilo bi normalno da neko ko zarađuje desetine hiljada maraka u industriji zabave, recimo, sam sebi plaća socijalno u nekom iznosu koji se odredi. Kao i to da država plati onome za koga se utvrdi da jeste zaslužan, ali se ne bavi lukrativnom, komercijalnom umjetnošću. Ili istraživanjem, ili bilo čim drugim. Dakle, u tom smislu – i to je ono što Kantonalna vlada, nijedna dosad, pa ni ova, a pogotovo čini se, sadašnji resorni ministar, nisu shvatili: umjetnički se posao, prema formalnom određenju, ne razlikuje niti od jednog pod kapom nebeskom. Kad se utvrde kriteriji prema kojima neko odgovara zakonskom okviru kojem pripada, onda ćemo biti blizu i kriterijima koji odlučuju o tome ko i kako treba biti plaćen od države. Ili plaćati državi. 

Šta je rekao Miki Maus? 

Ovako je besmisleno: neki od poslanika kantonalne skupštine, pa i ministar sam, u svom poslu nisu u svom sektoru napravili značajnije rezultate, pa su se uhljebili u politici. I sada odlučuju o sudbinama, boljih ili lošijih od sebe, svejedno. 

Da se razumijemo: ne pada mi na pamet da branim sebe, ili bilo koga s te liste. Istina, na njoj su neki za koje nisam čuo (možda i svojom krivicom), neki s kojima ne bih podijelio ni bezgraničnost vasione, a kamoli ograničenost pozornice ili isto cehovsko zvanje, i nekih koje iskreno cijenim. S kojima sam surađivao, i opet ću bude li prilike, sreće i zdravlja. Ukoliko se sutra donese Zakon da tako nešto ne treba da postoji, uredno ću, opet zakonski, podijeliti sudbinu 60 posto ljudi u ovoj zemlji, koliko statistike kažu da ima nezaposlenih, i na drugi način pokušati riješiti svoj status. Ni prvi, ni posljednji (put). Dotad, držite se onoga šta je rekao Miki Maus. 

No, ono što nije zaparalo uši ni javnosti, ni vlasti ni građanstvu je činjenica da je u toku (muljavo i šibicarski, kako se to kod nas inače radi) konkurs za članove upravnih i  nadzornih odbora javnih ustanova u kulturi. Prema određenim saznanjima za tih tridesetak mjesta se prijavilo oko 1000 ljudi. 

Hiljadu milja pod morem

Slovima, hiljadu ljudi u ovom Kantonu u kojem muzeji stoje zatvoreni, pozorišta prazna, kina skoro da ne postoje, a na manifestacijama se viđa istih pedesetak ljudi, misli da kompetentno može obavljati posao kvazivođenja neke kulturne institucije. A, što i ne bi? Zakon dozvoljava, ne radi se manje-više ništa, a novci kad dođu, dobro su došli. Vlasti, ili ministru, svejedno, dakle, ne smeta što će se te stvari i dalje odvijati na taj, neučinkoviti i nelogični način, a “smeta” ako umjetnik zaradi nečije dvije prosječne plaće. Opet, da ne budem pogrešno shvaćen, ne branim sebe, pisanjem se u ovoj zemlji jedva može zaraditi i jedna plaća, ali za ime svijeta – svakome ko radi treba biti dozvoljeno da zaradi. I treba mu (joj) napraviti zakonski okvir da uživa ona prava koja zaslužuje.   

Ove vlasti, i to je najveći jad ove epizode oko “samostalnih umjetnika” nikada nije palo na pamet da umjesto mediokritetske uravnilovke uvede nešto što bi se moglo zvati kriterijem doprinosa društvu ili nekoj njegovoj grani.   

Sve ostalo su lažne mjere “brige” za građane, budžet ili, na kraju, umjetnike. Na kraju, što će nam i ti umjetnici!? Sve su to paraziti. Zar nije bolje da su u upravnim odborima? Ili u skupštinskim klupama!?    

Vezano: Almin Zrno, fotograf: Status slobodnog umjetnika treba biti privilegija, a ne socijalna kategorija

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak