Kako smo (ga) po*ušili

Prepun dilema, kakav obično jesam, i na pragu šeste decenije života, ponekad sebi kažem – istina, u rijetkim trenucima – da sam možda pogriješio što sam izabrao da budem ovo što jesam, i da život ponekad umije biti lijep.

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

Sjedim na skopskom keju, u bermudama, moja se rezidencija pisca polako primiče kraju. Prolaze predivne žene, desno iza mene je neoantička zgrada Arheološkog muzeja, ispred nje nes(p)retno sagrađen restoran – brod, koji je triput veći nego što bi trebao biti da je pravi, i da plovi Vardarom. Konobar mi se obraća na engleskom, jer nosim slamnati šešir, a s jelovnika u restoranu Casa Cubana gleda me lice Ernesta Hemingwaya. Dvadeset i tri su stepena celzijusa, i dan je skoro idealan. 

Blizu je pedeset, i svode se računi: kad se vratim u daleku prošlost, nema ih baš mnogo da ih nisam pošteno platio. Bilo bi bolje da su neke stvari drukčije, ali sve u svemu, nema mnogo onih kojima sam zagorčao život: gledao sam da se ne nalazim ljudima na putu, da ne mrzim, i da sam, koliko je moguće, duhovno, slobodan. Mržnju od nekolicine nerealiziranih jadnika i prijezir mentalnog sela nisu me usporili, nije prijatno, ali čovjek nauči živjeti s tim. 

Malo sam pogrbljen, ali se trudim biti uspravan. 

Nekada davno, kad sam odlučivao čime ću se baviti i što ću biti – ili je sve određeno, i mi ne odlučujemo ni o čemu – znao sam se diviti majstorskom pisanju nekolicine ljudi. Jedan od tih majstora koji je postao veliko razočarenje, bio je već odavno pokojni Bogdan Tirnanić, novinski pisac elegantnog stila, čija sam tekstove i knjige, sa četrnaest i nešto kasnije, prosto gutao. U knjizi Coca-Cola Art pisao je o navici pušenja i uživanja u duhanu, i naizgled žalio se kako nikada nije našao cigarete kojima bi bio zadovoljan kad je Fabrika fuhana u Vranju prestala proizvoditi Dunhill. Tekst se, za ta vremena više nego liberalno zvao: “Kako smo ga popušili”. Svaki dobar tekst je višeznačan, a taj tekst koji je trebao govoriti o nestašici cigareta je, zapravo, govorio o krizi koja drma socijalističko društvo, i čovjeku čija se egzistencijalna pitanja postavljaju preko izbora marke cigareta. Odlomak je završio rečenicom: “Istog dana umro je Miroslav Krleža.” 

I to je značilo kraj jedne epohe. 

U poplavi vijesti koje svako jutro zapljusnu portale i društvene mreže, jedna se svojom bizarnošću izdvojila. Riječ je o poduzetničko-obrazovnom poduhvatu izvjesne Beograđanke, koja je otvorila školu oralnog seksa, dakle, među omladinom a i nešto šire poznatog popularnog, pušenja, fafanja ili dojenja, kako felatio nazivaju radikalniji predstavnici urbanog izričaja. Pa kaže vijest: 

“Muškarci više ne moraju da brinu, njihove partnerke će, napokon naučiti da ih zadovolje na pravi način, a žene mogu da odahnu jer posle ovakvog oralnog seksa svaki muškarac će im piti iz ruke."

Beograđanka Niki Prestige otvorila je školu oralnog seksa u užem centru grada. Ova 36-godišnjakinja došla je na ideju da otvori školu jer kako kaže smatra da su naše žene ipak seksualno neosviještene, piše jedan portal.

"Odselila sam se u Istanbul jako mlada - u 22. godini. Tada sam videla koliko se naše žene razlikuju od Turkinja, one bi sve uradile da zadovolje muškarca. Od njih sam naučila mnoge tajne oralnog seksa. Sudbina me je nakon dve godine odvela u Milano. Tu sam se bavila manekenstvom i spletom okolnosti postala majstor oralnog seksa", priča nastavnica.

Onda je Niki poželjela da se vrati u svoj rodni grad jer, kako kaže, nigdje kao kod kuće. Sinula joj je fenomenalna ideja: da svoje znanje podijeli s Beograđankama.

Iako se u školu dolazi isključivo preko preporuke, interes je odličan. Najmlađa polaznica ima 24 godine, a zanimljivo je da su sve djevojke i žene koje su se prijavile iz dobrostojećih porodica.

"Predznanje nije neophodno, možete doći i potpune neuke", kaže Niki. 

E sad, mnoštvo je potpitanja koja bi znatiželjan novinarski um postavio, a prvo bi svakako bilo koji to tačno splet okolnosti napravi ljudsko biće majstorom ove vrste zanata? No, ono što najviše kopka onoga što ovo piše nije ni to da li u školi uzimaju modele na kojima treniraju – kao recimo kad ljudi poziraju za portrete ili aktove na likovnoj akademiji – nego kako je Niki Prestige skontala da je kod kuće najbolje? Jesu li profili i promjeri predmeta obrade odgovarajući, ili su u cijeloj stvari presudni ukus i miris. Elem, mnoštvo je tu maštovitih verzija, i vjerujem da bi intervju s Niki Prestige, ako dama zaista postoji, bio prava poslastica za medijske sladokusce. 

A onda mi je palo na pamet da je Niki, zapravo, samo certificirala ono što ovi narodi doslovno ili preneseno rade sve ove godine. Niki je, dakle, poput Andyja Warhola koji je stvari masovne upotrebe uveo u umjetnost, ozvaničila pušenje kao ekonomsku, i nadalje sportsku granu: jer, šta je priča o tome da su se pomirili Izetbegović i Radončić, jer imaju veće neprijatelje nego što su sami, nego spremanje narodu još jedne kubure koju treba popušiti? Šta je narastanje HDZ-a i radikalizacija javnog mnijenja u Hrvatskoj koje nekim od tamošnjih najslobodnijih mislilaca ne daju da kažu ono što hoće nego – pušenje. Šta je Vučićeva apsolutna kontrola nad medijima i neotvaranje nijednog suštinskog pitanja zbog kojih je Srbija počela ratove u devedesetim nego prvorazredni oralni seks. Šta je, na kraju, ulaganje makedonske Vlade u zapadne medije koji ponavljaju da je ta zemlja raj za investitore, dok je prosječna plaća 300 eura nego – pušenje. 

I na kakav smo, svi skupa, splet okolnosti pristali da bismo, baš kao Niki Prestige, postali majstorima svoga zanata. Pušenja, i to bez velike izbirljivosti. Ono malo para što se njime zaradi, mora da je neka satisfakcija u svemu tome, ali to je ništa prema sreći koju osjetimo kad bez predznanja, kako kaže Niki, skontamo koliko smo daleko, odnosno duboko dogurali. 

Stvarno, neke stvari nemaju cijenu. Za ostalo, tu je Niki Prestige i njezina škola. I građani cijelih novonastalih država. Savršen obrazovni i poslovi potez, zar ne?