Kako se na hebrejskom kaže 'nož-žica-Srebrenica'

Piše: Ahmed Burić

Masovne tučnjave će se ponavljati sve dok neko ne podnese sve konsekvence budalaština koje radi u svoje i u tuđe ime.

Zamislite, recimo, utakmicu u kojoj bi neki njemački klub ugostio jedan izraelski i da, recimo, grupa navijača “smisli” nekakav imbecilni slogan tipa “ein spritz- Auschwitz!?” UEFA bi taj klub najvjerovatnije izbrisala s evropske karte, na neodređen broj godina, pa bi se “navijači” imali kad pitati šta su napravili.

Zanimljivo, povici “nož-žica-Srebrenica” su se čuli i na stadionu Levskog u Sofiji gdje se Sarajevo (iz)borilo za više nego zaslužen prolaz u dalju fazu Eurolige, a i na ulici kod Katedrale, gdje su se potukli građani Sarajeva i “navijači” Maribora.  Zasad ne izgleda izvjesno da će bilo ko biti kažnjen zbog toga.

I to sve u Evropi, i pod okriljem UEFA, koja se načelno bori protiv svih oblika rasizma i diskriminacije. Kako je krenulo, još malo pa će utakmice u evropskim kupovima nadgledati komisija Helsinškog komiteta za ljudska prava, pa će se rezultat određivati shodno njihovom izvještaju o broju pljuvanja na teren i sumnjičavih pogleda prema linijskom sudiji. To je, naprosto, tako: živimo u vrijeme dvostrukih mjerila u kojem je bitnije nečemu dati zvučnije ime, nego to isto živjeti ili iskorijeniti.

Slovenci, a četnici

Te stvari će se ponavljati, sve dok neko određen ne podnese odgovarajuće konsekvence. Jer, ima stvari koje nije baš lako razumjeti, iako izgledaju vrlo jednostavne.

Prijatelj koji ne prati fudbal i kojem je sve to malo konfuzno pita:
“Šta je sad ovo, otkud sad Slovenci, a četnici?”
“Nisu to Slovenci, to su Srbi.” – odgovara drugi koji nešto malo bolje razumije “situaciju”.

Jer, dobro je da su slovenački mediji odmah osuli paljbu na dio “Viola” koji je divljao po Sarajevu. Već i iz te navijačke grupe stižu glasovi opravdanja, u stilu “nismo mi, majke mi”, a neki od najradikalnijih poziva na akcije su se već našle na forumima: “sve koji su bili u Sarajevu i vikali ‘nož-žica- Srebrenica’ treba identificirati na snimku i oduzeti im slovenačke pasoše. Pa neka po Srbiji veličaju Slobu i Arkana.” 

Tako, naime, piše neko razuman, ali neko ko nije do kraja promislio o rasizmu. Jer, koja je suštinska razlika između toga kad Slovenci navijajući za svoju reprezentaciju, recimo u Beogradu, uz trube i jeftine pljeskavice, s pokojom kokardom i šajkačom uredno paradiraju? Tada ih niko ne osuđuje i niko im ništa ne zamjera. Domaćinima bude drago što su se Janezi vratili u veru pradedovsku, a Slovenci se nakon mamurnog vikenda vrate u Evropsku uniju. Pa, u čemu je onda problem. U tome da što lošije živiš i manje šanse za budućnost, to više tražiš utjehu u boljoj prošlosti i revidiranju iste. Problem je, dakle, u vremenu i mjestu.

Čiča Draža, trodimenzionalni sentimentalac

Teško je misliti u takvim kategorijama, ali i u Sloveniji bi trebali biti svjesni da se i njima pod određenim uvjetima, moglo dogoditi da vade kosti iz jama u Gornjoj Radgoni ili Rogaškoj Slatini. Ako vam ovo zvuči pregrubo, evo jednog autentičnog glasa, zapisao ga je sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća Pero Lovšin, osnivač legendarne punk grupe Pankrti i novinar:”Mi u Sloveniji smo imali sreće, jer Srbi još nisu imali formirane SS-odrede.”

I tu bi negdje trebalo stati. Priča o tome da su Arkan i Mladić heroji, dolazi iz istog onog registra koji rukama i nogama kopa da rehabilituje četništvo, i da Dražu Mihajlovića prikaže kao “dragog, setnog i sentimentalnog čoveka”, kako neki dan reče jedan glumac koji u novoj tv-seriji “Ravna Gora” treba da igra ulogu đenerala. Zato me negdje i boli duša kad vidim da se ponovo radi “punim” na rehabilitaciji četništva među Srbima. Jer se tako dolazi ponovo na početak. Na kopanje dubokih jama nedovršenih i nedostižnih balkanskih identiteta.

Za one koji su osjetili posljedice srpskog nacizma riječ “četnik” označava nešto strašno, nešto od čega su stradale hiljade ljudi, nekoga ko je silovao, etnički čistio, palio i ubijao. Sa naučne strane, za to je dovoljan nalaz  velikog povjesničara Joze Tomaševića koji četnike u 2. Svjetskom ratu stavlja u pomoćne snage okupatora u Srbiji. I zato se, uz svu kompleksnost problema i strah od analogija s drugim svjetskim i prošlim ratom s kraja 20. Stoljeća, nimalo ne čudim kad na povike “nož-žica- Srebrenica”, ljudima navre krv u glavu i krenu “poravnavati” račune. Ti računi se, zapravo nikada i ne mogu poravnati, jer je svaki novo računanje put u novi rat. Da se opet malo uporedimo, njemački kancelar ne smije ni pomisliti da kaže kako bi u ratu ponovo bio nacistički vojnik. Ta stvar je tamo prevaziđena i za to se morala platiti velika cijena.

Nove riječi za nova pokoljenja

Zato mahanje Arkanom i Mladićem i povici “nož – Žica” najviše štete upravo Srbima. Jer, osim što oni to rade, i drugima se, poput Bugara ili “Mariborčana”, ili prije navijača Lazija, dopalo da to rade u njihovo ime. Najbolji među njima to razumiju, a proći će dosta vremena da i većina to shvati. Baš kao što još uvijek nisu shvatili ko su, zapravo, bili četnici.

I vratimo se, za kraj, malo na početak ove priče. Prošle godine u ovo vrijeme, baš u Sloveniji, upoznao sam Havu, prevoditeljicu iz Izraela čije mi se radno mjesto učinilo iznimno zanimljivo. Ona, naime, radi u Državnoj komisiji za hebrejski jezik, a posao joj je da “pušta” u javni promet, u radio i novine nove riječi kojih nema u njihovom javnom prostoru. Kako se računa da je hebrejski star oko 5000 godina, valja se dovijati i stvarima koje donosi napredak davati nova imena.

Ispočetka je malo zazirala od našeg kontakta, ipak  nosim muslimansko ime i glat bih, sigurno je mislila, mogao biti simpatizer recimo Hamasa ili Hezbollaha. No, kad sam pokazao znanje iz oblasti poštovanja masovnog uništenja Jevreja u Drugom svjetskom ratu, i podastro nešto porodične istorije u kojoj ima i učestvovanja u spašavanju komšija Jevreja od ustaške vlasti, razgovor je krenuo i rastali smo se kao stari prijatelji.

Prva stvar na koju sam pomislio kad sam čuo da su “Mariborčani” izvikivali “Nož – žica – Srebrenica je: “kako bi Hava na hebrejski, kad bi joj trebalo, prevela riječ – četnik.”  Kao “srpski antikomunistički vojnik koji je htio biti na strani antifašizma a nije mogao pa je na kraju ipak stao na stranu Sila Osovine”, ili kao “masovnog ubojicu koji je palio i silovao i ostavio majku moje majke bez 18 članova rodbine”, ili kao “sentimentalnog i dragog, trodimenzionalnog čovjeka čije su jedinice većinu egzekucija izvršile nožem.” 

Možda će hebrejskom jednom trebati da se prevede slogan “nož-žica –Srebrenica”. Dotad, riječ “četnik” će uvijek biti nešto zlo. I zato mogu vjerovati samo u onu Evropu koja će znati kazniti vrijeđanje genocida. Bez obzira nad kim bio počinjen.