Kako biti Charlie i Ahmed u ova šugava vremena

Sad, i doslovno:  Je suis Charlie, je suis Ahmed. 

Slab izbor, zar ne? 

I prve, i Drugog su ubili. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Stotine komentara tipa - "neka su ih pobili, oni su se izrugivali našoj vjeri i Poslaniku" ili "dobili su što su tražili", podsjetili su me gdje živim, i učvrstili onaj stav Marka Twaina koji je bio i ostao osnov mog "vjerovanja": čim se nađeš u situaciji da budeš većina, razmisli šta nije u redu. 

Hvala Bogu, još me nikada nije zapalo da sam većina. I učinit ću sve da tako ostane. U međuvremenu se oglasio i prvi čovjek Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović i oštro osudio zločin. To je, inače, rijetka prilika da se vodstvo te institucije i ovaj rob Božiji slažu. No, ni reisova ahmedija nije učinila da prođe bolje u komentarima anonimnih "branitelja" vjere. Neki od njih su ga otvoreno nazivali izdajnikom. 

Još nas je Oscar Wilde poučio da je čista, jednostavna istina, rijetko čista, i nikada nije jednostavna, ali se u ovom slučaju treba držati onoga što nam je poručio arhitekt Frank Lloyd Wright: istina je važnija nego činjenice. 

Braća Kouachi ubila su one koji su suštinski bili protiv marginalizacije takvih poput njih

Činjenice izgledaju ovako: ljudi koji su pobijeni u redakciji nisu bili nikakvi kršćanski fundamentalisti, nego ljevičari i liberali. Ubojice braća Said i Cherif Kouachi bili su ostavljeni od roditelja. Od Francuske su dobili šansu da postanu evropski građani. Od gluvarenja po predgrađima, uživanja u lakim drogama, rapa i R&B-ja s primjesama raia, došli su do točke u kojoj je trebalo izabrati. Postali su "idealni" zločinački modeli ispranih mozgova kojima je najlakše manipulirati, i koji će nakon trening kampova u Jemenu i odlaska na neko od ratišta svoj nesadržajni život vječitih marginalaca iz garaža u predgrađu zamijeniti za "slavu" ratnika na Allahovom putu. 

Dalje, braća Kouachi su ubili one koji su suštinski bili protiv marginalizacije takvih poput njih: konsekvence njihovog napada neće osjetiti oni koji su ih programirali, nego njihova rodbina, prijatelji, oni kojima šansa nije pružena, i koji je nikada neće dobiti. Možda i najveći paradoks u svemu jeste to da u tim svojim luđačkim pohodima nikada ne bivaju okrznuti stvarni neprijatelji, nego oni koji su se cijeli život borili protiv konteksta koji milione useljenika žele ostaviti na brodovima koji s Magreba putuju na drugu stranu obale. Jer, Marianne Le Pen se odmah ogradila i rekla "ja nisam Charlie", postavivši jasno granicu koju su odmah prigrabili ovdašnji čaršijski mudroseri. E, pa ja jesam. I Charlie. I Ahmed.  

Možete vjerovati da znam o čemu govorim: prije desetak godina obilazio sam, pišući reportaže, pariska predgrađa i džamije i pokušao dokučiti šta je "to" što obično drugu generaciju useljenika tjera u romantizaciju tla koju su ostavili njihovi preci. I prihvaćaju ideologiju koja im umjesto kakvog-takvog ovozemaljskog života nudi vječnu nebesku slavu ako se raznesu bombom, i uz svoj život žrtvuju i nevine iz okruženja!? Nisam, dakako, došao do definitivnog odgovora –  ali sam u tim garažama pod neonskim svjetlom, i malim neuglednim trgovinama u kojima se prodaju kartice za jeftine razgovore sa zemljama Trećeg svijeta osjetio da Zapad (kako to nejasno i otrcano danas zvuči) nije našao modalitet za stvarni dijalog s islamom. 

Istok odavno nema čarobne tepihe, nego krvava polja smrti 

S druge strane, ni najliberalniji tumači i praktikanti religije nisu išli za stvarnim odgovorima na pitanje zašto nema reformacije. Između ta dva svijeta, neoliberalnog kanibalizma i želje za slijeđenjem religijskog koncepta kao pomoćnog sredstva utjehe u opstanku svijeta bez ideja, isplivalo je najgore. 

Radikalni islamizam utjelotvoren u ISIS-u, čedu Kissingerovske politike da je svaki cilj koji donosi prevlast i profit – legitiman. Sve što se guralo pod zemlju,  jer Istok odavno nema čarobne tepihe, nego krvava polja smrti od Pnom Pena do Lagosa, od Darfoura do Faluje, nosila su isti pečat. Kad su se dijelovi tih ratova počeli prebacivati u londonski metro, na ulice Kolna ili Pariza, neko se počeo pitati, ali bilo je kasno. Svo to paktiranje s Kmerima, talibanima, financiranje kriminalaca, ubojica i zlikovaca koji su generirali "kontrolirani kaos" u učvršćivanju neprikosnovene pozicije u svijetu, osiguravanje profita i niskih cijena nafte – sve je došlo na naplatu. I to, kako rekosmo, pogrešnima. 

Povratak u srednji vijek

Duh ISIS-a poput oslobođene nemani vreba svoju priliku da na ulicama evropskih gradova, od Istanbula do Lisabona, uzme svoj danak u krvi. Sada više niko neće moći reći da to nije "naša" stvar. Ovo se tiče svih, i zato je događaj u Parizu tako duboko tragičan.  

Braća Kouachi su svijetu koji sam dosad poznavao zabili možda posljednje eksere u kovčeg. U kojem će biti sahranjen mit o Evropi.

Za početak, za bilo kakav novi život, treba reći istinu o onom prethodnom. Ili barem htjeti da se otkrije jedno od njenih hiljadu lica. Ovako smo dobili povorku od milion ljudi u Parizu koju, između ostalih, predvodi Nicolas Sarkozy. Kojim kredibilitetom!? Jedan od najdirektnijih krivaca što je Gadafijevu somnabulnu, ali diktaturu na izdisaju u Libiji, zamijenio plemenski rat svih protiv svih koji je demokraciju vratio pola stoljeća unatrag.

Ako se iz napada na Charlie Hebdo izvuku pouke koja da nijedna stvar ne smije biti izvan domašaja humora, i da svaka politička akcija mora imati legalističku dimenziju utemeljenu u humanističkim principima koje je 1789. uspostavila upravo francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, onda će se moći eventualno govoriti o evropskoj perspektivi. I počasti zvjerski ubijenim kolegama. 

Ako ne, a sve su prilike da je takav scenarij izvjesniji, onda je pobijedio krvavi "koncept" ISIS-a, i onih koji su ga, na neki način, oživjeli. To bi značilo povratak u srednji vijek. 

Točno tamo gdje su oni koji danas ubijaju u ime svog viđenja islama. 

A za račun nekog drugog.