Kad roboti Bosnom zavladaju

Svijet svakoga dana u svakom pogledu sve više nazaduje, pa je čekanje raznih oblika spasenja, nekako, obavezan sport: blago onima koji vjeruju u razne oblike metafizičkog vađenja iz raznih oblika strovale, a mi što se vara(ka)mo s raznim oblicima dijalektičkog materijalizma smo, što se kaže – donji. Vakuf. Odnosno, bili smo donji do prije neki dan, dok se na društvenim mrežama (a i šire) nije ukazao tekst izvjesnog doajena Shelly Palmera, kolumniste iz oblasti tehnološkog napretka i razvoja svakojakog biznisa, sa specijalnim uklonom (eki mene, uklonom!?) za učenje mašina i data driving (ma šta to značilo) donošenja odluka. Shelly je guru, pa mu nije ne vjerovati, a tekst se tiče činjenice da će u narednih dvadeset godina skoro pola poslova koji se danas rade u Americi, raditi – roboti.

E sad, stvar ne treba shvatiti bukvalno pa zamisliti da će se po gradovima šetati i sudarati kreature iz naučnofantastičnih filmova, nego se radi o sofisticiranim pametnim mašinama, napravljenim za tu priliku, koje će korak po korak, preuzimati poslove službenika. Palmer označava prvih pet grupa aktivnosti koje će pasti pred ofanzivom robota, a poredao ih je hronološki, prema vremenu u kojem će se to dogoditi, od onih kojima će za to trebati nekoliko godina, do onih koji će nastupiti za nekoliko decenija. Kako kod nas sve kasni, ne treba se bojati da će braća roboti preko noći zavladati, ali pokušajmo zamisliti kako bi bilo da se Shellyjeva vizija ispuni u Sarajevo. Nije važno kada, važno je da bude.  

Prema njegovom planu prvo će stradati posrednici. E, neka će, vala, halal mu ćufte. Palmer pod tim podrazumijeva one koji iz jedne kockice u Excelu prebacuju brojeve u drugu tabelu i govore kako će vas sharing, bonding i rising učiniti bogatim, a da ne mrdate ničim, samo da njih slušate. Fakat, ima li išta gore od tipova u utalizanim odijelima s kravatama živih boja koji mašu rukama ispred laptopa (koji često stoji 'nako) i govore vam da je vertikalni put nagore put od tačke A do tačke B u vašem biznisu zagarantiran samo ako njih slušate.

Aha. Bez muke, nema nauke, reklo bi se, a ja kako sam u posljednje vrijeme u Crnoj Gori, pa sam se srodio sa sredinom, skoro da bih i pustio robote da sve rade, dok ja ležim, negdje na obali, i bogatim se. U našoj praksi to bi moglo značiti da neće biti ni onih groznih tipova što nude sve i svašta i zovu vas telefonom na "besplatnu" večeru na kojoj ćete dobiti jastuk koji postavite ispod donjeg dijela stražnjice, koji možete podmetnuti na plaži, u kancelariji ili u toku ljubavnog čina, pa ćete nakon četrnaest dana na stomaku imati keramičke pločice Mladenovac, kao kod Samanthe iz serije Seks i grad, umjesto protočnog bojlera i šlaufa na stomaku koji vas čini depresivnim. I sve to samo za spektakularne 174 marke. Mrš, ba. Jednostavno, dođe robot i ugradi pločice, ili vas natjera da uradite 300 trbušnjaka dnevno.

Tu je, dakle, i druga grupa onih čiji će poslovi stradati, a to su komercijalisti, odnosno prodavači magle čiji je osnovni posao da vas podmite da za pare koje nemate kupite stvari koje vam ne trebaju. Umjesto da zovete razne telelavordžije, shopove, ili onog užasnog kablovskog operatera koji vam nikada ne može dati onaj paket utakmica koji hoćete da gledate, javite se robotu, a on otjera levata s kosmodiskom i ako treba još vas, za istu cijenu, malo izmasira. To, robote, brate.

E, sad ide nešto što direktno udara i na moju nafaku. Pisci reportaža, novinari, autori i najavljivači mogu polako razmisliti o promjeni namjene, jer kako kaže Shelley - pisanje je teško, ali izvještavanje nije. Dakle, ako ste staromodni reporter koji vjeruje u pismenost, žanrove, urednike, lektore i ostalu sitnu buraniju, vakat vam je da zatvorite radnju. Ima robot, i on će sve uredno zabilježiti. Što nije loše kad su u pitanju pojedini novinari, većina naših novina, i sportski komentatori koji uz utakmicu biflaju sve s interneta, ali ne komentiraju ono što stvarno treba. Neka onda robota, pa nek' prenosi. Istina, bilo bi mi jako žao kad bi neka robot(ica) zamijenila, recimo, lijepe Snježanu i Eminu na igrama na sreću, ali bez nekih TV lica život bi, fakat, bio banja. Doduše, ne znam kako bi robot pisao, recimo, reportažu iz Sarajeva za tih dvadesetak godina. Ide recimo robot od Marijin-Dvora do Ferhadije, i bilježi koga je sreo: beepbeeep, arapska porodica s troje djece... beepbeep arapska porodica s četvero djece... beepbeep... hm, beepbeep možda turska porodica s petero djece... beepbeep prostorije Stranke najpravijeg puta... beepbeep napušteni trgovački centar... beepbeep bivša kafana... beepbeep neki stogodišnjak, vjerovatno starosjedilac... beepbeep brijačka radnja... beepbeep lasersko obrezivanje digitalni centar Skaka... beepbeep neki starac u šeširu, vjerovatno luđak, koji reklamira piramide... beepbeep arapska porodica sa sedmero djece...

I sve tako. Dakle, što ste pisali – pisali, sad ide sljedeći nivo. A to su knjigovođe, računovođe, finansijski revizori i ostali majstori da sebi u džep stave dio para koje država harači od poslodavca. Novi robot – haračlija odmah uzme sav porez sebi, a vama ostavi koliko vam je za taj dan potrebno. Oko sedam maraka. Dobro, sedam i dvadeset pfeninga, ali pod uvjetom da ne divljate. I mirna država.

I sada, veliko finale: hećimi – roboti. Palmer tvrdi da će najveću revoluciju u ovom smislu doživjeti medicina. Naime, broj stanovnika na Zemlji će se povećati toliko da im dragi bog neće moći nadodavati doktora. Broj ljudi će 2030. godine biti 8,5 milijardi a 2050. čak 9,7 milijardi. E, tu ulijeću roboti, da liječe sve što može i ne može, a taman da svako ko je ikad poželio da bude doktor, potreba za medicinarima neće se moći ispuniti. To možda jeste rješenje: samo robot bi uspješno mogao upravljati Kliničkim centrom u Sarajevu, a poslije radnog vremena još može biti i robot – privatnik, negdje u klinici. Kažu da su roboti izrazito jaki u nekim segmentima kao što su rano otkrivanje raka kože, ili za očne bolesti, a operaciju koljena robot obavi dok si rek'o keks. A pritom ne puši u ordinaciji, i ne skuplja se po kafanama oko bolnice, nego radi dok mu ne pregore baterije. A baterije – vječne. Jarane.

Dobro, sad bez ikakve šege. Na web-stranici Bijele kuće objavljeno je da postoji 83 posto šansi da će radnici koji zarađuju manje od 20 dolara na sat u narednih pet godina svi biti zamijenjeni robotima. Kako kod nas toliko zarađuju samo političari, bilo bi neke (digitalne) pravde da ih se, ali baš sve, zamijeni robotima. Samo, nemoguće je konstruirati tako neosjetljive robote. I još – nacionaliste. Takvi se još uvijek nigdje ne prave.

I tako, dođu, recimo, robot – Bošnjak, robot – Srbin, i robot – Hrvat na sjednicu Parlamenta ili Predsjedništva i zateknu dnevni red. Robot – sekretarica im donese materijale, i sve krene nabolje, i, onda, nestane struje.

Da hoće bogd'o. Ali, neće. Jer, nema sumnje da bi roboti radili.

Ali, nema im ko ponuditi posao.

P. S. Nedavno preminula pjevačica Ljupka Dimitrovska zaslužila je hommage, i ovo je mali oproštaj od nje. Pjesma se zove Robot, i hvala joj za sve što je učinila za naše djetinjstvo.