Jesen dijaspore
Šta ako je tačno da nas više živi vani nego ovdje? Ništa. I sve. U sljedećih par mjeseci, naprimjer, Engleska će suspendirati demokratiju, a u Italiji će na vlast doći (proto)fašisti. Šta ako se oni koji su otišli – budu morali vratiti!? Opet, u redu. Bolje nama. Ali, nema više obećane zemlje. Ni izgubljenog raja. Ni domovine.
Prođe tako ljeto, a da se čovjek i ne okrene, ode „dijaspora“ , a u dušu se nepogrešivo, useljava ona vrsta sjete, što svi nismo opet za stolom, što sve priče nisu po stoti put ispričane, što ljeto ne traje duže, i što – i to mi je najbolnije – ostadosmo jedni drugih željni. Tu ratom prekinutu mladost liječićemo do kraja i pokušati naći razloge što nešto nije naše, i što nam neko nije po volji, a neko – jeste. Takav izbor, najčešće, ima veze isključivo sa subjektivnim doživljajem: generacija kojoj pripadam je, praktično, zbrisana, pažljivo udaljena od centara moći i odlučivanja. Kao pojedinci, možda smo i najjači, previše je tu uspješnih ljudi da bi se tek tako moglo preći preko njihovih imena, ali u interesnim grupama- nečast izuzecima - uglavnom ne funkcioniramo. Tako nam grah pao. A i potrudili se da nam ga skuhaju. Znate o čemu govorim: od pet „glavnih“ političara u državi, četvorica su rođena između 1956. i 1959. godine. Čisto da se zna.
Objektivno, u ovom mračnom periodu povijesti, najbolje su prošli, a najgori ispali oni rođeni u pedesetim godinama prošlog stoljeća. Generacija djece cvijeća i prvih gradskih šminkera najviše je dobila od prošlog sistema: dok je mir trajao bili su u najboljim godinama, sve je prvo bilo njihovo, od ljetovanja u Dubrovniku i farmerki u Trstu do novih golfova iz Vogošće. Nije puno, i nisu svi, ali tako je bilo. I šta? Ništa. Kad su se pojavili čauši mraka, oni odmah za njima. Direktor ovdje, član upravnog odbora ondje, šef velikog odmora ondje. Kud god pogledaš – eto ih. Carevi. Neupitni za sebe. Uvijek na sigurnom, a daleko od očiju javnosti. Šutljiva većina. A klasa.
Mi, iz šezdesetih i početka sedamdesetih, smo nekako, osuđeni na pojedinačnost: uglavnom se trudimo da znamo jedni o drugima sve i prije nego se vidimo, a kad se vidimo, kreću priče koje su, uglavnom, nadograđivanje onih koje su se dosad dogodile. Kako su Jela, Pape i Mario na Hvaru sletili kod čovjeka u dvorište, u neoštećenom autu, i skontali da su oko njih četiri visoka zida, ili kako je gazda pansiona u Londonu, iz unutrašnje Srbije, „tumačio“ početak rata u Sarajevu: „muslimani pucaju, a Srbi … Srbi se rukuju.“
Rukuju se rukuju, oni koji putuju, kaže proto pop- folk hit iz toga doba, a proizvodnja tih verbalnih ornamenata je želja da se objektivni životni poraz prevede u pobjedu. Uz primjesu neke želje za pravdom. Svaka naša priča, poput westerna ili ljubića, čezne za nekakvim ne toliko sretnim, koliko „pravednim“ krajem: otkud nam ta potreba? Jesu li nam to usadili roditelji rođeni u tridesetim i četrdesetim godinama dvadesetog vijeka, koji su pošteno odradili puni radni vijek, a onda ih je šatro „kapitalizam“ samo maknuo ustranu, napravivši ih siromasima i zgadivši im treće doba, jesen njihova života. Otkud, dakle, ta želja za socijalnom pravdom, iako smo uglavnom bili protiv komunizma? Je li nas formirao punk? Ili smo, jednostavno, našli prirodnu nišu zaštite od glupošću iskasapljenog svijeta, i odlučili jedni drugima oprostiti sve, i samo čekamo da se nađemo, pa da se teleportiramo u ono (post)gimnazijsko vrijeme. Ono vrijeme u kojem si pred kafićem i po pola godine znao gledati nekoga ko ti se sviđa, da bi na kraju, sve postalo nebitno, a ona se poslije ljeta vratila razočarana, nakon afere s nekim dripcem. U vrijeme dobrih pjesama, i loših instrumenata. U neko takvo vrijeme.
U vrijeme u kojoj je glavnina ljudi do kojih ti je bilo stalo živjela tu, u tom gradu. I ta, ne do kraja provjerena, ali nikako netačna vijest da je BiH, polako stigla u onu grupu zemalja u kojoj je broj ljudi koji žive u dijaspori isti ili veći u odnosu na broj onih koji žive u domovini. Moja raja, dakle, više nije izuzetak: više nas je , dakle, Tamo nego Ovdje, i to je stvar oko koje se oni koji su to napravili. Iz toga se, nužno, ne mora izroditi tragedija – tako je , recimo (bilo) s Irskom, Grčkom ili Armenijom – ali poslije svega ostaje, ako ne gorski okus, onda pitanje da li bi tako bilo da nije bilo rata. Ili da poraće nije bilo tako svinjski gadno. Otimačko. Beskrupulozno.
Jer, ispada da je neka zajednica odrasla kad se izbriše ona granica između „nas“ i „njih“. Između dijaspore i domovine. „Tamo“ i „Ovdje“. Jer, nafaka je u kretanju, a od nekih godina čovjek teži onom djeliću Zemlje na kojem će ga stvari manje boljeti. I to nema veze s domovinom, jer taj je pojam svakako do kraja uprljan zločinima, korupcijom, i nepotizmom. Tamo sutra može planuti, isto kao što je planulo i Ovdje, i zato skoro da više nema loših vijesti. Svaki povratak , i svaki odlazak su dio jedne velike naracije, rekli bi teoretičari književnosti, bez obzira je li se On odselio i ima novo dijete, ili je Ona shvatila da ne može više s njim i jednostavno se nakon pola godine javila iz Rima. Ili Rijeke. Ili su ona i ona odlučile da još nisu spremne, a on i on da, ipak, nastave dalje.
U tom smislu, domovina i dijaspora su, osim fizičkog bivanja, najviše osjećaj o (ne)pripadanju. Koju čovjek u ovakvu vremenu mora gajiti, ako želi ostati svoj(a).
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.