Izbjeglice, vjesnici budućnosti

Možda će ovaj egzodus pokrenuti reforme dvaju subjekata koji su se opirali fundamentalnim reformama.


Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Jednom nasilno pomjeren čovjek iz svojeg mjesta stanovanja, uvijek ostaje rascijepljena ličnost.  Možda i ne toliko zbog činjenice da svaki svoj budući život upoređuje sa svojim prošlim, nego zbog toga što nitima prošlosti pokušava kreirati svoju budućnost. Sve to završava na štetu sadašnjosti, jednostavnom mišlju da je život negdje drugdje. Zato što je neka Zla sila spriječila da se živi onim životom kojim se misli da se htjelo živjeti.

Sve te pomiješane emocije izazivaju nesnoan haos i buku. Prvo što pomisli Neko izbjegao s područja na kojem je vidio previše zla, jeste želja da se sve zaboravi.  Jezik, ime, prezime, porijeklo, pripadnost narodu, čak i lica najbližih, sve to u očima prepunim užasa, naglo gubi snagu i značenje, jer psihologijom izbjeglice vlada strah.

Korijeni i neizvjesnost

Tek kad se prevaziđe strah, moguće je krenuti dalje. Neki, koji su obezbijedili nešto sredstava, misle da idu u manju neizvjesnost, ne znajući da tamo gdje dolaze njihovi životi ne vrijede onoliko koliko su vrijedili dok su bili tamo. Izbjeglica nije punopravan građanin ne samo zbog odnosa zvanične politike neke zemlje prema njoj/njemu, nego i zbog ostataka savjesti koje sam sebi predbacuje. Uvijek postoji onaj djelić nade da je moglo bolje, da se moglo nešto učiniti, da se moglo ostati…

Pet miliona ljudi s Bliskog Istoka idu prema Evropi, ostavljajući stotine godina svoje prošlosti, za nadu u trenutak sadašnjosti. Zidovi koji se grade pred njima, kordoni koji ih prepriječuju, ili parkovi koji se pretvaraju u njihove privremene domove samo su scenografija jednog scenarija koji se počeo pisati davno, valjda onda kad je prvi put jedno pleme poželjelo proširiti svoj životni teritorij, i potjeralo drugo pleme, ili njegove ostatke, u neku nepoznatu divljinu. Nijedan dug ovoga svijeta neće se naplatiti onako kako zamišljamo, nego kako veliki odluče.

Odnos prema starosjediocima

A odlučeno je tako da Evropa, ta jedina potvrda kontinuiteta civilizacija, ne bude mirna. Barem ne onoliko koliko su mirni njezini biroi u Luxembourgu ili Bruxellesu. Ili njezini službenici u tim biroima. Propustivši priliku da bude zemlja naroda, a ne unija nacionalnih država Evropa je propustila da uradi ono što je jednom učinila (Sjeverna) Amerika. Da živi sa sviješću da su jednom svi došli odnekud, i da je Amerikanac svako ko živi prema pravilima te zemlje. Evropa je podijelivši sebe na Prvu i Drugu, na Zapadnu i Istočnu suspendirala mogućnost da se prema problemima migranata pokaže istinski otvorenom. Slovaci neće primiti muslimane jer nemaju džamije, Mađari će sagraditi zid, Grci će ih sprovesti kroz svoju teritoriju, Makedonci će postaviti kordon policije. Njemačka kancelarka će sirijskoj djevojčici saopštiti da mora biti vraćena, a Velika Britanija će svoje morske granice kopneno pojačati.

Živimo u trenutku rata civilizacija. Amerika kao da pokazuje Evropi da nije sposobna riješiti migracijski problem, jer je utemeljena na principu uvažavanja starosjedilaca. Američka povijest je prihvatila da su njezini starosjedioci skoro istrijebljeni. Ili služe za pokazivanje u rezervatima. Evropa to sebi nikada nije priznala: u međuvremenu se Amerika nastavila ubrzano širiti svuda gdje je stala čizma njihovog vojnika, dok je Evropa ostaja zadovoljena činjenicom da se njezine (unutrašnje) granice ne mogu bitno mijenjati. Ne treba se previše igrati predviđanjma, ali treba se pitati da li egzodus koji se događa pred našim očima bio rješiviji problem da je EU primila (ekonomski uspješnu) Tursku, i tako doista prihvatila drugu i drugačiju civilizaciju? Ili, da dug Grčke nije programiran kao proces prvo ovladavanjem teritorije, a onda pljenidbom nekretnina.? Odnos prema južnijima i istočnijima uvijek je ignoratski, jer “mi”, Zapad, smo bolji, viši, sigurniji od vas tamo dolje.

Privreda i društvo

U međuvremenu je izvoz ratova postao (najjača) američka privredna grana. (Zapadna) Evropa nije pronašla nikakav recept, osim što je prepisala scenarij iz Afganistana u Libiji.  No, svo znanje i mudrost ovoga svijeta propadaju pred jednim nesretnim pogledom čovjeka koji čeka da ga milost nekog činovnika ili naredba s “najvišeg” mjesta pusti na naredni nivo lutanja: koje se odvija kao neka beskonačna video reality igrica, čiji se kraj unaprijed zna.   

Kultura koju izbjeglice nose sobom fundirana je u islamu. Baš kao i Evropa, ni islam se nije pokazao suštinski otvorenim za  promjenu antropološkog polazišta: islamska je kultura na Zapadu još uvijek uglavnom (nepoželjan) komšija, Neko ko na nepoznatom jeziku iz pustinje moli boga za spasenje duše i vječni mir.

Neki između najboljih od nas već se raspituju o mogućnostima i uvjetima primanja izbjeglica: svjesni su da će način na koji ih primimo najviše govoriti o nama samima. No, naš ih svijet nikada neće sušinski prihvatiti: živjet će pored nas kao što naše, ili bilo koje druge izbjeglice, u velikoj većini, u prvoj generaciji žive pored kultura u koje su došli. Da bi se kasnije, u drugoj i trećoj generaciji integrirali. I čekali sljedeći val izbjeglica, koji dolazi s neke tačke u kojoj se sukob razbuktao.

Svijet tako, kao i egzodusi, ide u krug. Danas izgleda najbliži hiperparadoksalnom momentu. U kojem smo svi izbjeglice, osim, valjda, onih koji na nekim velikim digitalnim mapama, pomjeraju kolone vojnika i civila, koji odlučuju u kojem će trenutku podržati jednu, a u kojem drugu stranu. Okreće se cinični točak civilizacije, i mi ćemo ostati u njemu samo ukoliko pokušamo spojiti dvije u ovom trenutku teško spojive stvari. Da pripadamo zapadnom kulturno povijednom krugu, a da smo obilježeni islamskom tradicijom koja se u ovom trenutku pokušava nasilno izmijeniti.

Rezultat tog procesa je neizvjestan, baš kao i budućnost. Stoga su mi stoput draže nesretne oči djevojčice iza bodljikave žice od svilenih odora i čadora u kojima se šetaju posjetioci koji su ovih dana u invaziji na Sarajevo. Sve što u ovom trenutku treba učiniti jeste da se prema izbjeglicama ponašamo, onako kako su se nekada ponašali prema nama, ili nekima od naših najbližih.

Ono što je u nama, postoji i drugome, i zato je suština odgovora na današnju situaciju u svijetu sadržana u  nama: biti onakav kakav jesi, onakav kakvi bi ljudi bili prema tebi. Ili će biti prema tebi. Ili jesu prema tebi.  Zato izbjeglice nisu samo oni koji dolaze izdaleka.

Oni su vjesnici budućnosti.